Kolumne

Analiza ● Kosovo 2023: Debakl međunarodne zajednice na Kosovu

Borba protiv korijena kriminala na Kosovu

Kriminal na Kosovu ima svoje korijene još iz perioda kosovske vlade u egzilu. Epicentar kriminala su bivši komandanti Oslobodilačke vojske Kosova (UÇK-OVK) i (para)obavještajna služba (ShIK) u saradnji sa političkim strukturama. Iako je ShIK zvanično raspušten 2008.godine, zbog osnivanja zvanične Kosovske obavještajne agencije (AKI-KIA), i dalje neformalno djeluje.

Snažne su veze između sadašnjih zvaničnih i nezvaničnih opozicionih političkih lidera i ogromnih količina novca, koje su sakupljane kroz različite fondove. Fond Vendlindja thrret (Domovina zove), je fond u koji je sakupljan novac po Evropi kontroliran je preko čelnika Demokratske partije Kosova (PDK). Narodni pokret Kosova „Levizja Popullore e Kosoves” nastao 1997-98, sakupljao je novac u dijaspori, a iz toga je nastala Demokratska partija Kosova (PDK) 1999.godine. Pod kontrolom Demokratskog saveza Kosova (LDK) nastao je 1991.godine „Fond 3%“. Netransparentne aktivnosti dovode se u vezu sa najbližim članovima porodice nekadašnjeg predsjednika Kosova Hashima Thaçija (PDK), čiji je član porodice imao posebnu ulogu u Nacionalnom birou za osiguranje Kosova (BKS) i kontrolirao je cjelokupni finansijski sistem preko Centralne banke Kosova (BQK). Kurtijeva vlada je ukinula popularno nazvanu „Thacijevu taksu“.

Netransparentne privatizacije kao što su Sharrcem (cementara), sa vlasničkom strukturom se povezuje Hashim Thaçi, kompanija Amortizeri iz Prištine, Ferronikeli iz Glogovca (Drenas). Pod Thaçijevom vladavinom su Kosovska energetska korporacija (KEK), distribucija i aerodrom te gradnja puteva bili privatizirani ili dati na koncesiju Turcima. Indikativno je, da je Turska i najveći donator Kosovskim bezbjednosnim snagama (KBS) sa preko 100 miliona eura, a na čelu KFOR-a od oktobra nalazit će se turski general. Nedavno je Turska isporučila KBS-u moderne dronove Bayraktar TB2. Privatizacija je uglavnom promašena i pretvorila se u alat za ostvarivanje ličnog bogaćenja. U nekim slučajevima privatizacija nije bila potrebna, a u pojedinim slučajevima je izvršena na vrlo netransparentan, na sumnjiv, često kriminalan odnosno pogrešan način.

Na Kosovu su evidentirani brojni primeri kriminala (narko biznis, trgovina ljudima, „reketiranje” biznismena), korupcije i zastrašivanja. Interesne sfere između političkih elita podijeljene su i funkcioniraju po neformalnom dogovoru da „niko nikoga ne dira”, sve do dolaska na vlast Albina Kurtija (LVV).

Kosovu je potrebna de-Thaçizacija odnosno demontaža političko-kriminalnog naslijeđa Hashima Thaçija kako bi došlo do unutrašnje konsolidacije te zemlje. Nova vlasnička i upravljačka elita Kosova, iznikla je na plodnom tlu ratnog i poslijeratnog bezakonja, obilatih donacija, još obilatije sive ekonomije i pljačke decenijama akumuliranog društvenog kapitala.

Analitičari smatraju, da je važan rad Specijalnog suda i Specijalnog tužilaštva za ratne zločine (KSC-SPO), koji bi doveo do postizanja pravde, koja bi bila satisfakcija za žrtve i njihove najbliže te bi relaksirala odnose na Kosovu i osigurala bolju i izvjesniju budućnost. Da bi se razumjela postojeća unutrašnja nestabilnost i aktualna dešavanja na Kosovu važno je znati, da je ona posljedica pokrenute borbe protiv korijena kriminala, čiji nosioci pružaju žestok otpor aktualnim vlastima po cijenu destabilizacije Kosova i regiona. Tu je još i snažan utjecaj različitih lobija. Na Kosovu se prema procjenama u kriminalu obrće više novca nego što iznosi budžet Kosova, što znači preko tri milijarde eura. Do sada u praksi nije zabilježeno, da su političko-kriminale strukture izgradile snažne državne institucije i uspostavile vladavinu prava, nego upravo suprotno.

Vučić i Srpska lista faktor albanske unutrašnje homogenizacije

Albanske političke stranke na Kosovu koriste svaku priliku za konfrontaciju sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem (SNS) i sa Srpskom listom (SL), koju on podržava i tako dolazi do albanske unutrašnje homogenizacije.

Srpska lista (SL) je bila favorit na svim dosadašnjim izborima u srpskim sredinama na Kosovu. Tenzije usmjerene prema Srpskoj listi rastu, a nerijetko se koriste metode zastrašivanja,  prijetnji i nasilje.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na sastanku sa generalnim sekretarom NATO-a Jensom Stoltenbergom u Briselu naglasio je, da „Ovo sve više postaje bezbjednosno, a ne samo političko pitanje” i zatražio da NATO preuzme kontrolu i osigura sigurnost Srbima na Kosovu na osnovu rezolucije Vijeća sigurnosti UN 1244, koja propisuje mandat NATO mirovne misije KFOR, sa ciljem zaštite svih građana Kosova.

Analitičari smatraju, da kosovske političke strukture konfrontacijom sa Vučićem žele svojim građanima prikazati, da sve probleme Kosova i kosovskog društva i odgovornost za postojeće  stanje proizlaze i treba pripisati Vučiću što ne odgovara stvarnom stanju, jer su problemi kosovskog društva daleko veći, dublji i kompleksniji i imaju svoju historiju. Zbog toga se opstruira okončanje briselskog dijaloga između zvaničnog Beograda i Prištine i potpisivanje sveobuhvatnog pravno obavezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa, jer bi tada svi izgovori i opravdanja pala u vodu kao i snovi o priključenju Albaniji.

Nepotpisan sporazum važniji od potpisanog

Briselski sporazum je potpisan 2013.godine i predviđao je normalizaciju odnosa i olakšanje života građanima Kosova. Jedna tačka sporazuma odnosila se na osnivanje Zajednice srpskih opština (ZSO), koja nije implementirana ni uz 24 primjedbe, koje je iznio Ustavni sud Kosova u odluci o ocjeni ustavnosti o formiranju ZSO. Skupština Kosova je ratificirala Briselski sporazum, a Ustavni sud Kosova odlučio je, da se ZSO ipak treba formirati. Specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabriel Escobar izjavio je kako je formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO) iz perspektive SAD-a pravno obavezujuće u okviru sporazuma postignutog prije 10 godina između Srbije, Kosova i EU i rekao: „Za nas je to obaveza, jer smo podržali taj proces i jedna se politička strana ne može iz toga povući jednostrano, tako da ćemo tražiti načine da tu ideju ostvarimo[3]”. Iako je Briselski sporazum potpisan nije došlo do njegove potpune implementacije uglavnom zbog opstrukcija kosovskih vlasti, da implementiraju briselski sporazum, posebno onaj dio koji se odnosi na nestale osobe (arhiva OVK/UÇK) te formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO).

Također, potpisani sporazumi[4] o „ekonomskoj normalizaciji” u Washingtonu iz septembra 2020.godine u osnovi nisu implementirani.

Analitičari smatraju, da Kumanovski, Briselski, Washingtonski i Ohridski sporazumi nisu nikada u cijelosti implementirani, jer su potpisnici sporazuma selektivno preuzimali obaveze u skladu sa svojim jednostranim interesima uz pasivnost i odsutnost međunarodne zajednice u realizaciji potpisanih sporazuma. Zapravo su žrtve i jedni i drugi nesposobnosti EU, da rješava evropske probleme. Implementacija Briselskog, Washingtonskog i Ohridskog sporazuma je put ka uspostavljanju trajnog mira i dugoročne stabilnosti i preventivne eliminacije novih incidenata i situacija kao što je na sjeveru Kosova. Narativ za transformaciju regiona, nije narativ konflikta. Svi moraju pokazati volju, da se nakon 24 godine od kosovskog rata pronađe rješenje, a rješenje je implementacija do sada potpisanih sporazuma. Glavno pitanje je, da li će se i na koji način transformirati region Zapadnog Balkana, ili će živjeti u nezavršenim i zamrznutim konfliktima.

Insistiranje na Ohridskom iako nepotpisanom sporazumu, najviše šteti način na koji je on postignut i koji kaže da prethodni sporazumi važe i on je samo nastavak prethodnih sporazuma. Navodi se, da je taj sporazum dio procesa evropskih integracija obje zemlje. Evidentne su greške u samom sporazumu, koje su napravljene da on bude nerealiziran sporazum, jer je ostavio prostora za dvosmislenost i za različite interpretacije. Neshvatljivo je, da se insistira na nepotpisanom Ohridskom sporazumu, a da se ignoriraju dosada potpisani sporazumi prvenstveno Briselski.

Međunarodna zajednica doživjela debakl na Kosovu

Situacija na Kosovu jednim dijelom je posljedica dosadašnjih pogrešnih poteza međunarodne zajednice i predstavlja njen svojevrstan debakl, posebno EU. Amatersko vođenje dijaloga od strane EU, propala misija EULEX-a i nepotrebno slanje specijalnih jedinica ROSU na sjever Kosova u srpske sredine. Sastav ROSU ne odgovara etničkoj strukturi stanovništva na sjeveru Kosova, jer jedinice NATO/KFOR-a imaju mandat da garantiraju sigurnost na cijeloj teritoriji Kosova.

Jednostrani potezi narušavaju ionako krhak mir i latentnu stabilnost, dok bi mjere reciprociteta imale suštinski smisao poslije potpisivanja sveobuhvatnog obavezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa između zvaničnog Beograda i Prištine. Međunarodna zajednica je dozvolila, da je Vlada Kosova razriješila članove Upravljačkog tima na šta je EU reagirala izjavom, da je taj potez kosovske vlade bio protiv duha dijaloga. Nacrt statuta ZSO, kojeg je uradio Upravljački tim, polazna je osnova za razgovore i Vlada Kosova je trebala o njemu da se izjasni, a ne da ga apriori u cijelosti odbaci. EU je do sada na Kosovu uglavnom rasipnički potrošila oko 2,5 milijarde eura novca poreskih obveznika EU.

Analitičari smatraju, da EU nije izgubila kredibilitet zato što se umiješala američka administracija u dijalog između Beograda i Prištine, već zato što su pojedine zemlje članice delegirale svoje izaslanike, i time praktično dovele autoritet Brisela pod znak pitanja. Bez većeg angažiranja SAD u dijalogu, a naročito u fazi približavanja finalnom sporazumu, teško je očekivati bilo kakav značajniji napredak. Debakl je doživjela misija OSCE na Kosovu, posebno zbog organizacije nedavnih nelegitimnih lokalnih izbora u četiri opštine na sjeveru Kosova (Sjeverna Mitrovica, Leposavić,  Zubin potok i Zvečan). Međunarodna zajednica je podrškom održavanju nelegitimnih vanrednih lokalnih izbora u četiri opštine sa većinskim srpskim stanovništvom i dovođenjem etničkih Albanaca za gradonačelnike u srpskim sredinama produbila postojeću krizu i destabilizirala situaciju na Kosovu. Zašto je Escobar prilikom saslušanja u američkom Kongresu prešutio činjenicu o lokalnim izborima na sjeveru Kosova, koje je priznao prije nego što su i održani što je dovelo do eskalacije situacije. Ko je odgovaran za održavanje nelegitimnih lokalnih izbora kada se znalo da na njima neće učestvovati Srbi, dok sada Escobar traži ponovno održavanje lokalnih izbora na sjeveru Kosova. Zbog svega toga i ne iznenađuje debakl međunarodne zajednice na Kosovu.

Međunarodne snage NATO/KFOR-a imaju važnu ulogu u osiguravanju i održavanju bezbjednosti na Kosovu za sve građane, bez obzira na njihovo etničko porijeklo, posebno za srpsku zajednicu što je potvrđeno i u saopštenju NATO-a sa nedavnog samita u Vilniusu.

KFOR je napravio grešku što je prešutno dozvolio, da jedinice kosovske specijalne policije budu nepotrebno raspoređene na sjeveru Kosova i koje bez odobrenja KFOR-a ne bi smjele biti raspoređene. Gabriel Escobar, izaslanik State Departmenta za Zapadni Balkan je izjavio: „Mislim da je na obje strane zadatak da ne militarizuju ovo pitanje, da ne šalju specijalne jedinice u mjesto gdje postoji KFOR i gdje nema potrebe za tim.

ZSO – put ka normalizaciji odnosa

Na osnovu Briselskog sporazuma između zvaničnog Beograda i Prištine iz 2013.godine predviđeno je konstituisanje Zajednice srpskih opština (ZSO) na Kosovu. Zajednica srpskih opština konstituiše se statutom, ali se garantuje zakonima Kosova, za čije izmjene je potrebna dvotrećinska većina. ZSO se može raspustiti samo odlukom opština članica. Iako nastaje izvan pravnog sistema Kosova, ZSO je dio ustavnopravnog poretka Kosova, a ne dio Republike Srbije. Kosovske vlasti ne žele implementirati formiranje ZSO pozivajući se na odluku Ustavnog suda Kosova, koji je utvrdio 24 povrede odnosno odredbe, koje nisu u skladu sa ustavom Kosova.

Analitičari smatraju, da je formiranje Zajednice srpskih opština put ka normalizaciji odnosa. „Ključni element je ispunjavanje obaveze Kosova od 2013.godine da se uspostavi Zajednica opština sa srpskom većinom koja bi osnažila opštine sa zajedničkim interesima, jezikom i kulturom da koordiniraju zajedničke izazove u pružanju nekih javnih usluga, uključujući obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i lokalni ekonomski razvoj[6]” navodi Escobar na nedavnom saslušanju u Predstavničkom domu američkog Kongresa.

ZSO bi osnovalo 10 opština, koje nemaju više od 100.000 stanovnika i teško bi mogli da budu faktor destabilizacije. Nadležnosti, koje bi dobila Zajednica, ne bi mogle da bitno ograniče djelovanje centralne vlasti u Prištini. Centralna vlast bi i dalje imala izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast na Kosovu.

Strah od formiranja ZSO se preuveličava, jer se još uvijek ne zna kako će da izgleda Zajednica opština sa srpskom većinom. ZSO je osjetljivo pitanje za obje strane, pa su u ovoj fazi prisutni maksimalistički pristupi. Ako nečega imamo u procesu dijaloga između Beograda i Prištine, onda su to sporazumi. Imamo inflaciju sporazuma i svaki novi sporazum zapravo prikriva neuspjehe onog prethodnog. Imali smo potpisani Washingtonski sporazum iz septembra 2020.godine na koji se više niko ne obraća pažnju, koji  je za razliku od Ohridskog bio potpisan. Zato očekujemo da će Ohridski sporazum otići u sjećanje, jer se treba pronaći novo održivo rješenje.

Kosovu potreban koncept „jedno društvo za sve

Integracijska paradigma bivšeg makedonskog premijera Zorana Zaeva (SDSM) zasnovana je na konceptu „jedno društvo za sve“, što znači društvo koje nikoga ne isključuje bez obzira na etničku, vjersku, političku ili bilo koju drugu pripadnost te temelji na tome da svi zajednički rade na prosperitetu Kosova i svih njegovih građana. Dolaskom Zaeva na vlast prestali su međuetnički incidenti, koji su do tada bili svakodnevna pojava. Makedonsko iskustvo skladnosti međuetničkih odnosa je potrebno iskoristiti na Kosovu pogotovo što Sjeverna Makedonija predsjedava OSCE u ovoj godini odnosno njen ministar vanjskih poslova Bujar Osmani (BDI/DUI).

U relaksiranje stanja na Kosovu potrebno je uključiti organizacije civilnog društva, poslovnu zajednicu i ugledne pojedince iz različitih etničkih zajednica, koji bi trebali organizirati svojevrsnu „Conclave“[7] na kojoj bi sudjelovali ključni akteri na kosovskoj društvenoj sceni, koji bi postigli opšti koncensus o ključnim pitanjima za budućnost. Podršku takvom opštem konsenzusu, kao njegovi garanti, trebalo bi da budu SAD, EU, Rusija, Kina, Turska i po potrebi još neke druge države. Međutim, ukrajinska kriza onemogućava da do toga dođe. Rasplet ukrajinske krize imat će utjecaj na rješavanje pitanja Kosova i Bosne i Hercegovine i generalno će utjecati na budućnost regiona Zapadnog Balkana.

Preporuka je, da kosovske vlasti ispuste sve uhapšene Srbe u proteklih nekoliko mjeseci kao što su tri kosovska policajca ispustile vlasti u Beogradu kako bi se prevazišla postojeća situacija i kako bi se okrenuli stvaranju novog povoljnijeg društvenog ambijenta na Kosovu. To bi doprinijelo stvaranju atmosfere za povlačenje kosovskih specijalnih policijskih snaga sa sjevera Kosova, pripremi terena za održavanje lokalnih izbora u četiri opštine sa srpskom većinom i početku procesa formiranja Zajednice srpskih opština.

Analitičari smatraju, da su na potezu vlasti u Prištini, koje su posljednjih nedjelja na udaru oštrih kritika iz SAD-a, u manjoj mjeri EU. Kosovo, koje je pod patronatom Zapada od 90-tih godina prošlog stoljeća ne pokazuje znakove za popravljanje situacije što može dovesti do kraja romanse Kosova sa Zapadom što potvrđuju već uvedene  „blage” sankcije kao znak upozorenja.

Ljubljana/Washington/Bruxelles/Priština, 20.juli 2023

Na vrh