Knjiga je napisana prije tri godine, i čekala pravi trenutak da ugleda svjetlost dana. Iz početka nije bila namijenjena da bude objavljena, to su bile moje privatne zabilješke, moja najdublja i najintimnija osjećanja. Kod mene je pisanje više potreba, da kanališem stvari, nego hobi. Kao i poput vazduha, bez kojeg čovjek ne bi funkcionisao, tako za mene umjetnost je nešto uzvišeno, božanski koje kada jednom iskusiš postaje nešto bez čega život nema života. I kao konzument umjetnost i kao stvaralac umjetnost me je u potpunosti promijenila i oblikovala, kroz nju sam spoznao sebe i svijet koji me okružuje. Umjetnost je jedan vid besmrtnosti.
Knjigu je pratila promocija u dva grada, u Mojkovcu i Bijelom Polju, a uskoro i u drugim gradovima. Knjiga za veoma kratak period se našla na mnogim domaćim i stranim portalima, kao i jedan dio pjesama iz knjige je dobio prevod na nekoliko jezika.
Naziv mog djela Drugi Svijet, je nastao pod veoma čudnim okolnostima, nisam ja kontrolisao proces nego je proces kontrolisao mene. Neke od pjesama sam odsanjao, a neke od pjesama koje sam pisao u budnom stanju imao sam osjecaj da muza inspiracije priča meni u uvo. Taj Drugi Svijet je svijet koji je na prvi pogled skriven od ljudi, ali zapravo on nikada nije bio istinski skriven koliko ga ljudi ne vide.
Jednom je neko rekao da su moje pjesme mračne, ali da li su uopšte mračne ili su mračni ljudi koji nas okružuju. Nema ništa loše u noći, nema ništa zlo u jeseni, iako čitava priroda polako umire, najljepše lišće ćemo vidjeti tada.
U mojim pjesmama pišem i o patnji, ali o patnji koja nas uči mudrosti. Što više puta junak mojih pjesama doživi poraz, izgubljenu bitku, on je bliže pobjedi. Patnja je ta koja nas kleše i čini da se najbolji ljudi, najveći pjesnici, muzičari, najljepše pjesme, priče, rode iz nje.
Odbijanje patnje je patnja nad patnjama. Svaka životna oluja je tu sa razlogom i tu je da nas ojača.
Kao što je rekao Adi Hadzić “Iz stalnog uživanja se ne mijenja svijet, iz bola se pomjeraju planine”
Svako od nas nosi svoje breme, i ne treba čovjek čovjeku da nadodaje još bremena. Da bi od svoga na kratko pobjegao. Već da gleda malo u svoj život i svoju kuću. Citiram ponovo odbijanje patnje je patnja nad patnjama. Guranje svojih problema pod tepih, a isticanje problema drugih. Zar nije put koji vodi ničemu!? Tartar mi je svedok!
Zato nije svaka patnja ista, neke patnje naprave najomraženije ljude.
Zato sam prizvao i moć i svjetla i tame, svjetlo iz mojih pjesama da vodi ljude čistoga srca. A tama ona radi to što radi, zar ne?
Mjesec se često pojavljuje u mojim pjesmama, kao najveća inspiracija. Mjesec je simbol nesvjesnog, simbol mašte, imaginacije, dovoljno je pogledati u njega i vidjeti najveću tajnu. Vodilja svakog umjetnika, on je tu da čuva čitaoce mojih stihova, da im osvetljava put.
Ali isto tako on je tu da opemene, ljude robote bez vruće krvi i toplog mesa.
Moje pjesme kažnjavaju izdajnike, moje pjesme ne prihvataju Jude. Ne, ne i ne. Nihil, ništa, niko.
Najveći akcenat sam stavio na dijete u meni, dijete u nama, koje kada se ugasi postajemo roboti, roboti koji hodaju. Dijete u nama je jedino vrijedno. Ono je izvor svog života.
Često je prisutan element izolacije i osame, koji je jedan od pravih saveznika na putu do inspiracije. Velika je razlika da li je čovjek u pustinji ili je pustinja u čovjeku. Samoća je veliko odricanje veoma teško, ali je nagrada pronalaz sebe. Jedino čovjek koji je sam i izoliran od drugih može pronaći sebe.
Naravno mnoge stvari sam sakrio, čak i od samog papira, a na vama je da ostalo pronađete.
Knjiga poezije Drugi svijet izdavač Lider mont media, Kolašin. Za izdavača dr Mirko Jakovljević. Recenziju i lekturu radi Natasa Zurić. Urednik Radomir Perišić. Prelom teksta Veljko Vukadinović. Korice Milena Žbogar. I Ilustracija Olivera Bjelić. Štampa Montgraf Podgorica. Sponzor Opština Mojkovac.
Jedna od pjesama iz zbirke
ZAPIS
Bijela svitanja
Tužna jutra sjećanja
Izbrisanih slika iz moje glave
Ali miris je i dalje tu
Nema više te djece koja trče
Oko obližnje krošnje
Nema više njihovog smijeha
Podsjetnika života
Želim da gorim, goriš
Želim da krvariš, krvarim
Želim da voliš, volim
Želim da oživiš u meni
Iznova i iznova
Ona jutra, gdje umrlo je srce
Tada je kucalo
Živo
Nekada ustanem i vidim jutra
Od bronze i bakra
U meni ponovo oživi ona iskra
Iskra buđenja, dok spavam
Iskra ljubavi, dok sam hladan
Iskra ljubaznosti, dok mrzim
Da li znaš da sebe lomim na pola
Da sjebem sebe zarad tog osjećaja…
Čistim svoju ljubav
Da bi jednog dana
Vratio sebe u život
U palatu moga Olimpa
Njegove zidine je moja patnja isklesala
Ovo je moj legat i podsjetnik
Da sjećam se
Ko sam bio prije ovoga
I ko sam sada
Anđeo i Đavo u izmirenju
Milisav Rosić
BIOGRAFIJA
Milisav Rosić, rođen je u Mojkovcu 1997 godine. Tu završava osnovnu i srednju školu. Student je na Fakultetu političkih nauka.
Interesovanje za umjetnost kod Milisava je počelo od malih nogu. Prvi njegov ozbiljniji umjetnički projekat je performans Umjetnik nema
ego. Svoje prve neobjavljene pjesme je čitao na umjetničkim večerima Pokaži talenat u sklopu Centra za Kulturu “Nenad Rakočević”. Pored pisanja, kao njegove glavne vodilje, Milisav se oprobao u video produkciji u sklopu ep-a pjevačice Olivere Bjelić, gdje ekranizuje spot za pjesmu Sjena.
