Iluzija savršene ljubavi
Kada želimo biti savršeni, to znači da nam nešto nedostaje i da sebe ne prihvatamo takvima kakve jesmo. Ali, svijet voli pobjednike, kažu neke od mojih čitateljki i savršeni ljudi bolje prolaze u životu. Pa tako želimo, savršen izgled, savršenu figuru, savršeni osmjeh, savršeni posao i naravno savršenu ljubav:
Ako je iko rođen da zna stvoriti savršenu ljubav, onda sam to ja. Budući sam umjetnica i iluzionistica u kreiranju ovakve ljubavi, često mi je srce bilo slomljeno i često sam sebi rekla da neću više nikad. Ali, čim se malo oporavim od saznanja da ni ovaj nije bio ni blizu idealnog, opet krećem u potragu za novom savršenom ljubavlju.
A zaista sam prava majstorica u farbanju i traženju savršenih boja za savršenu ljubav. Eh… te boje bi u početku bile vrlo intenzivne, a kako je vrijeme prolazilo, boje su postajale bljeđe i bljedunjavije, tako da im ni sam Pervol više nije mogao pomoći.
Ali, šta da radim kada mi treba ta zvonjava u srcu, ta zvonjava koja nikada i ne postavlja pitanje: Kome zvono zvoni, jer znam da zvoni meni, da mi plešu leptirići po stomaku, da mi koljena klecaju od ljubavi, da se utopim u njegovom pogledu i izgubim u njegovom zagrljaju.
Poslije samo nekog kratkog vremena shvatim da sam opet tom svojom uvrnutom magijom zalutala u svoj iluzorni svijet i da, sve ovo u što sam vjerovala i što sam tako silno željela, nema ama baš nikakve veze sa stvarnošću. Kad se malo priberem i smirim, ustanem, obrišem prašinu sa koljena i nastavljam svoju potragu. Ne znam dokle više da tragam i ima li to ikakvog smisla? Postoji li, uopće, savršena ljubav ili je ona samo plod moje mašte?
Ljubav je osjećanje koje donosi doživljaj pripadništva i zajedništva, ona ispunjava i obasjava, svijetli put i onima koji vole i onima koji su u njihovoj blizini… međutim ljudi često poistovjećuju ljubav i zaljubljenost, ali u prethodnoj priči nije riječ ni o ljubavi, ni o zaljubljenosti, nego je riječ o ovisnosti o zaljubljivanju. Mojoj čitateljici nije važna osoba koja će joj se svidjeti, nego ona, kao pčela, s cvijeta na cvijet leti u potragu za zaljubljenošću.
Zašto je to tako?
Kada se ljudi zaljube, aktivira se hormon koji se zove dopamin. On je odgovoran za želju, eforiju, zadovoljstvo, a naučnici su ustanovili da ga ima u većim postotcima kad se zaljubimo, nego kad uzimamo neke droge, npr. kokain. Ugasi se prednji dio mozga koji je odgovoran za donošenje odluka, a koji se zove frontalni korteks.
Tada smo nesposobni vidjeti realno, posebno nismo sposobni vidjeti negativnosti i mane, a ako ih i vidimo, opravdavamo ih. Zaljubljenik voli, zapravo, svoju idealnu sliku o drugome, a ne voli drugoga onakvog kakav jest.
On drugoga slijepo obožava, jer taj drugi i nije realan, nego je samo idealizirana slika. On ne želi da se ta slika mijenja jer se boji razočaranja.
Međutim, ova čitateljica se često razočara, jer zaljubljenost ne može trajati dugo.
Zadržimo se malo na riječi razočarati. Korijen ove riječi je “čar”, dakle magija, a da bismo se razočarali, moramo prvo biti očarani. Omađijani.
Budući da ne radi dio mozga koji donosi realne odluke, ljudi lako upadaju u ovu zamku. Ljudi vole magiju.
Moja čitateljica je, budući da se kod zaljubljenosti aktivira dopamin, upravo ovisnica o zaljubljivanju i uvijek je u potrazi za nekim u koga se može zaljubiti, jer tada ima snažnije dejstvo nego prilikom uzimanja nekih drugih droga.
Ko su ovisnici o zaljubljivanju?
Kao i kod drugih ovisnosti, usljed korištenja psihoaktivnih supstanci, ( u ovom slučaju korištenja osobe koja pokreće zaljubljenost, a zaljubljenost dopamin), osobe doživljavaju transformaciju ličnosti.
Njihovo ponašanje se zasniva na „principu zadovoljstva“, umjesto na „principu realnosti“. Njihova voljna aktivnost je ozbiljno narušena. Zaljubljenici nemaju realne ciljeve, ali ni dovoljno snage da realizuju irealne ciljeve.
Karakteriše ih socijalna i emocionalna nezrelost, nedostaje im samodisciplina i samopoštovanje, što i govori o njima kao o pčelama. S cvijeta na cvijet. To su uglavnom osobe kojima nedostaje dobra povezanost sa ključnom osobom u ranom djetinjstvu. (Najčešće majka, otac ili djedovi i nene.)
Kako im pomoći?
Budući da postoji mnogo vrsta ovisnosti, neke od njih su neprihvatljive, a neke su, pak, društveno prihvatljive. Jedna od društveno prihvatljivih ovisnosti, a o kojoj se kod nas rijetko piše i govori, jeste i ovisnost o zaljubljivanju.
Ovakvoj vrsti ovisnosti najbolje pomaže psihoterapija, međutim, ako osoba ne želi da joj se pomogne, nema tog pravca koji će je izvući iz ovog stanja.
Dakle, osnova od koje polazimo u radu sa ovakvim osobama je njihova želja da sebi pomognu. Osoba treba naučiti da razvije čvrstu želju da bi se riješila ove ovisnosti.
Iz knjige „Terapeut ljubavi“
- za više tekstova, savjeta, pitanja i odgovora posjetite … https://psihoterapijatuzla.com/
O autorici:
Dr. sc. Vahida Djedović, psihoterapeutkinja sa dvadestogodišnjim iskustvom u radu s klničkim pacijentima. Obrazovala se na Institutu za grupnu analizu na Klinici za psihollošku medicinu, pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je na odnosu kreativnosti i emocija, sa posebnim akcentom na sreći, nadi i optimizmu. Ima vlastito savjetovalište.
