Komentari

Zašto EU i američka i britanska ambasada u BiH podržavaju Dodika i Čovića u rušenju BiH?

Poneseni svojim rezultatima izbora, ali i podrškom zapadnih diplomata, Konaković, Nikšić, Forto… čini se da nisu svjesni odgovornosti koju preuzimaju, kao ni toga da vrijeđanjem SDA i DF-a i drugih neistomišljenika, vrijeđaju hiljade građana koji su glasali za te stranke, a kojih nije malo. Uz to, dok Dodik javno napada zapadnu politiku u BiH, a Čović je diktira preko Zagreba, sarajevski lideri nemaju nikakvih zahtjeva, pa ni zbog Schmidtove odluke zbog koje još uvijek gore društvene mreže, a građani se organiziraju za nove proteste. I nikome ne pada na pamet da objasni zašto su nezaobilazni faktori za formiranje vlasti Čović i Dodik, a Izetbegović i Komšić nisu, odnosno zašto je nemoguća probosanska koalicija u Sarajevu koju želi većina građana, ali je moguć i poželjan dogovor probosanskih stranaka s Čovićem i Dodikom po svaku cijenu?

Sav jad i bijeda sarajevske političke scene pokazao se u svojoj punoj raskoši nakon sastanka lidera sarajevske trojke, koji se predstavljaju kao pregovarači osmorke, iako se još uvijek radi o sedam političkih partija, jer Semir Efenedić nije potpisao tu koaliciju.

Mjesecima prije izbora, a i puno prije, brojni izvještaji međunarodnih institucija i pojedinaca ukazivali su na rušilačku politiku Milorada Dodika, podržanu od Beograda i Kremlja, ali i od bosankohercegovačkog i hrvatskog HDZ-a (zarad promjena Izbornog zakona BiH a nakon što ih je Čović sve ubijedio da je to pitanje opstojnosti hrvatskog naroda u BiH, što je čista laž, ali koga više briga za istinu, argumente, dokaze, činjenice – istina postaje laž koja se svakodnevno ponavlja na svim nivoima).

I dok su brojni, opet međunarodni izvori, ukazivali da je Dodik obezbijedio ruske pare za izbore, a Dragan Čović zbijao sve Hrvate u HNS kako bi Zapadu pokazao da imaju jedinstven stav o svojoj ugroženosti od Sarajeva u BiH, naivni su, posebno nakon ruske agresije na Ukrajinu, očekivali poteze Zapada koji su i uslijedili, ali potpuno suprotni od prava i pravde, odnosno demokracije i vladavine zakona kojima nas je Zapad učio u godinama nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

 

Prvi šok je bio na dan izbora kada je Christian Schmidt, odmah nakon zatvaranja biračkih mjesta, nametnuo promjene Izbornog zakona odnosno Ustava Federacije, implementirajući odluku Ustavnog suda BiH (udovoljavajući HDZ-u), a potpuno ignorirajući sve presude Evropskog suda za ljudska prava (koje se tiču svih građana i cijele BiH). Drugi šok je bio Schmidtova odluka o popunjavanju Doma naroda po kojoj su Bošnjaci postali građani drugog reda. Treći šok je direktna podrška sarajevskoj trojki da po svaku cijenu formiraju vlast, uz podršku bezbroj malih, potpuno nebitnih stranaka s kojima se pokušava navući većina za Dom naroda, pri čemu Dodik i Čović diktiraju uslove i partnere za državni i federalni nivo, čime se ponovo omalovažavaju Bošnjaci koji iako najbrojniji, nakon izbora dobijaju najmanja prava.

 

Opći narativ, koji se nameće je da su Dodik i Čović nezaobilazni za formiranje vlasti, no je li to baš tako? Surova istina je da stranke za koje su glasali Bošnjaci imaju najveći broj zastupnika i da mogu diktirati formiranje vlasti i na državnom i na federalnom nivou, ali zbog njihove razjedinjenosti Bošnjaci su dovedeni u situaciju da su poniženi.

Četiri državna zastupnika HDZ-a su, očito, veća i jača od 24 zastupnika stranaka iz Sarajeva“, napisat će Avdo Avdić nakon mostarskog sastanka, objašnjavajući: “Zamislite, recimo, da šest stranaka koje sebe nazivaju probosanskim izađu na megdan Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku sa svoja 24 zastupnika i dva člana Predsjedništva BiH. I da kažu – ko da više, naš je partner“.

Vratimo se na one međunarodne izvještaje o retrogradnim politikama Dodika i Čovića i na rješenja i promjene koje se nameću u – Sarajevu. Upućeni će se sjetiti da su godinama Evropska delegacija i ambasade u Sarajevu objavljivale raznorazna saopćenja, podržavajući suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Saopćenja u kojima su kritizirali i politiku SNSD i HDZ-a. Može li se iko sjetiti takvih saopćenja u kojima se kritiziraju bošnjačke i probosanske stranke, od opredjeljenja za evropske integracije i članstva u NATO-u, do podrške Ukrajini i ukrajinskom narodu nakon ruske agresije, iako je Ukrajina tokom rata u BiH bila na srpskoj strani. Nikad niti jedna stranka iz Sarajeva, pa ni SDA nije ulazila u obračune ili kritike zapadnih zvaničnika, pogotovo ne američkih, smatrajući ih saveznicima, bez obzira što su tokom rata podržavali i držali embargo na oružje uskraćujući nam pravo i na odbranu.

Zašto onda – iako matematika na koju kao jedan od rijetkih redovno ukazuje Avdo Avdić, jasno kaže da se vlast može formirati bez Čovića i Dodika jedinstvom političkih stranaka iz Sarajeva – zapadni političari na čelu s američkim ambasadorom u BiH sve rade, čak i ličnim angažmanom, da se formira vlast u kojoj su Dodik i Čović nezaobilazni, čak i ako to znači dalje rušenje BiH i nastavak haosa i kriza. Za neformiranje vlasti na federalnom nivou poslije prošlih izbora zaslužan je HDZ, što su Dragan Čović i drugi zvaničnici iz HDZ-a više puta javno rekli. Da Milorad Dodik ne želi ništa sa Zapadom i da je okrenut ruskoj politici, Dodik im je također više puta javno rekao, čak uz brojne uvrede. I onda – sva zapadna rješenja krize u BiH svedena su na izbacivanje DF-a i SDA iz vlasti čime se omogućava i dalja dominacija -a.

Ono što posebno zabrinjava je da je ta nova američko-zapadna politika u BiH dodatno podijelila (probosansko) društvo i osim političara podijeljeni su i mediji, intelektualci, NGO, akademska zajednica u Sarajevu…, na one koji su uz poteze američkog ambasadora i Schmidta, i one koji su protiv. Pri čemu se vješto podmeće da su njihovi potezi u interesu BiH iako je i onim najnaivnijim jasno u kom to pravcu ide. U slučaju Svena Alkalaja savršeno se vidjelo dokle se spremno ići – od State Departmenta, preko diplomata u Sarajevu, do pojedinih medija, Alkalaj je žestoko napadnut i čak optužen da se svrstao na rusku stranu?! Iako mu nikad niko nije rekao šta je on to konkretno pogrešno i netačno rekao u svom govoru u UN.

Sva frustracija, nezadovoljstvo i poniženost građana jasno je vidljiva na društvenim mrežama koje, čini se, ne zanimaju nikoga. I dalje se silom nameću rješenja, a sve promjene nakon izbora svele su se na izbacivanje iz vlasti SDA i DF-a. Smiješno je kolika se energija ulaže u optužbe o preletačima, zahtjevi za procesuiranjem pojedinaca, teške riječi u javnom prostoru, sve kako bi se formirala ta neka nova vlast u kojoj koalicija sedmorke nema ni kapacitete da zadrži pojedine zastupnike, a treba da vodi državu i nosi se s Dodikom i Čovićem, ujedinjenim u ostvarenje ciljeva, među kojima su prepoznaju i oni iz devedesetih godina. I nikome više nije bitno šta rade SNSD i HDZ, ali se svi bave nekim hodžom iz Tuzlanskog kantona.

Poneseni svojim rezultatima izbora, ali i podrškom zapadnih diplomata, Konaković, Nikšić, Forto… čini se da nisu svjesni odgovornosti koju preuzimaju, kao ni toga da vrijeđanjem SDA i DF-a i drugih neistomišljenika, vrijeđaju hiljade građana koji su glasali za ove stranke. Uz to, dok Dodik javno odbija zapadnu politiku u BiH, a Čović je diktira preko Zagreba, sarajevski lideri nemaju nikakvih zahtjeva, pa ni zbog Schmidtove odluke zbog koje još uvijek gore društvene mreže, a građani se organiziraju za nove proteste. Kao što nikome od njih ne pada na pamet da građanima objasne zašto su nezaobilazni faktori za formiranje vlasti Čović i Dodik, a Izetbegović i Komšić nisu, odnosno zašto je nemoguća probosanska koalicija u Sarajevu koju želi većina građana, ali je moguć dogovor s Čovićem i Dodikom po svaku cijenu?

Lijepo je vidjeti poruke američkog ambasadora da su oni i dalje strateški partner BiH, ili izjave trojke nakon sastanka u Mostaru, ali praksa i dešavanja u državi pokazuju nešto sasvim drugo i naivni su svi oni koji misle da to građani ne vide.

 

sloboda-bosna.ba

 

 

Komentari
Na vrh