Glas Tuzlaka

Vratite mi Tuzlu mojih roditelja (VI PIŠETE)

U našu poštu stiglo je još jedno “zanimljivo pismo” koje vam prenosimo u cijelosti …

 

Lijepa ljetna noć, šetam gradom, mirišu slastičarne i roštilji, na čistim ulicama vidim poznata lica, iz okolnih bašti i kafića čuje se lagana muzika, a izlozi mnogobrojnih prostora u centru grada prizivaju da zastanete i pogledate.
Ovo je uvod iz priče o nekom gradu koji jako podsjeća na Tuzlu, ali ne ovu kakvu danas vidimo.
Jedina sličnost sa Tuzlom iz uvoda je lijepa ljetna noć, sve ostalo je tužna priča o gradu kojeg sve manje poznajemo. Malo po malo navikavamo se na novu realnost u kojoj nismo ni rođeni niti smo na nju naučeni.


Gradom se ne širi lagana i ugodna muzika, već buka decibela stranih i odbojnih nota. Grad ujutro podsjeća na deponiju smeća i na razuzdanu noć provedenu uz mnogo alkohola, dominantan miris opijata podsjeća na kvartove nekih svjetskih gradova, a svaki drugi prazan poslovni prostor u centru grada govori da čaršija Tuzlanska već odavno ne postoji.
I Tuzla kakvu znamo i volimo, u kojoj smo se rodili i kakvu smo od svojih roditelja naslijedili prelazi polako ali sigurno u naša sjećanja, a mi postajemo stranci i ustupamo mjesto nekoj novoj realnosti.


Ko se još sjeća da smo imali simfonijski orkestar, najbolji košarkaški klub u Europi, jaku privredu zbog koje niko nije morao preko granice zbog egzistencije, glumce, slikare i kipare čiji radovi i danas krase grad.


Ne radi se ovdje o tome ko je rođen a ko nije u Tuzli, ko je došao a ko ima stogodišnje Tuzlansko porijeklo. Svi moji sugrađani su moji bez obzira koliko ovdje dugo žive.


Radi se o tome šta je dozvoljeno, a šta prelazi granice ukusa i pristojnosti. Radi se o uspostavljanju normi, vrijednosti i utvrđivanju mjere. Šta je normalno, a šta se sankcioniše. Na šta smo navikli, a šta nam se servira. Gdje su odgovorni da reaguju na norme ako uopšte i postoje?


Grad je zapušten i zapostavljen, vlastiti interes odgovornih određuje mjeru svega, od čistoće i glasne muzike pa sve do privrede i kulturne baštine. Bahatost i samovolja onih koji određuju mjeru i utvrđuju norme siromaši nas svakodnevno, materijalno i duhovno, i krade nam budućnost.


Želim da se vrati red, znanje, čestitost, poštovanje svojih vrijednosti i tradicije, želim odgovornost za urađeno i neurađeno i tražim norme kojih smo dostojni, na koje smo navikli, baš onako kako smo nekada imali.


Samo želim da mi vratite Tuzlu mojih roditelja.

 

PIŠE: Srećko Skrobić


Komentari
Na vrh