Jutro poslije likvidacije na Brčanskoj Malti. Žurim na posao, hvatam prvi taksi i priskrbim sebi petnaestak minuta neviđene tegobe. Taksista ćaska. Komentariše ubistvo. „Nije džaba ubio. Sigurno.“ Osjećam kako mi se diže želudac. Na otvorenom smo, van grada, nemam kud. Koga da zovem ako izađem iz taksija? Kako do radnog mjesta? „Sto posto je imao razlog. Izazivala. Tako ove žene danas. Izazivaju, pa kad čovjek pukne… One traže takve.“ Odvratim: „Aaaaa, jeste imao razlog. Budala i siledžija, to je razlog.“ Vozač i dalje čereči ubijenu ženu insinuirajući, a šta bi drugo, da je s ubicom bila u vezi. Osjećam kako mi lice trne. Moram na posao.
Vozač taksija je kulturan i pristojan. Možda ima majku, sestru ili kćerku (namjerno ne spominjem suprugu), ali to mu ne smeta da insinuira o karakteru, ponašanju i intimnom životu ubijene osobe. On je reprezent, metafora prosječnog građanina. Priupitam, uzgred, da li je on do sad ubio neku ženu jer je „izazivala“. Nije. Tako razmišlja kulturan i pristojan prosječni građanin koji puni budžet vlastitim radom i plaća porez. To što je kulturan i pristojan ne sprečava ga da istovremeno bude i psihopata ili sociopata. Psihopati i sociopati su društveno funkcionalne osobe. Uglavnom. Psihopati i sociopati su pravno i krivično odgovorne osobe. Zato je neodgovorno igrati se u javnom prostoru s dijagnozama „od čibuka“ i pričom o izostanku sistematskih pregleda.
S ovim ubistvom to malo ima veze i to je put da ubicu proglasite ludim i neubrojivim, a to prosto nije tako. To je put da amnestirate sve odgovorne u MUP-u TK, a to se ne smije desiti. Tog 7. februara u 21 sat kada je povukao službeni glock kako bi u nesretnu Ženu, Osobu, Građanku, Amru Kahrimanović istresao 16 službenih budžetskih hitaca, pucao je iz pozicije predatora.
Zato što može. Znao je šta radi.
Svi vi koji ne tražite odgovore, odgovornost i sankcije za patrolu koja se pojavila na terenu, a nije ga uklonila s lica mjesta u TC Brčanska Malta, nego po portalima fatihate, ripujete, patetizirate i saburate, isto tako znate šta radite. Iskaz direktora Uprave policije TK, Dževada Kormana da je ubica bio „kulturan i pristojan“ te da „kad se nešto hoće desiti, desi se“, koliko god otrgnut iz konteksta, znači jedno – znači da mi živimo u društvu u kojem bilo ko ko je jači (ekonomski, politički, fizički) može bez ikakve odgovornosti da tlači slabijeg. Znači da je takva psihopatologija prosječnog građanina da ne traži odgovornost, nakon što je kulturno i pristojno napunio budžet, od onih koji su bili krajnje inertni i neefikasni u slučaju ubistva u Gradačcu, ne traži odgovornost od direktora Uprave policije, komandne i lične odgovornosti unutar policijskih struktura, ne pita kome i kako se na upotrebu daje i neodgovorno čuva službeno oružje, nego (u najblažem i najdobronamjernijem slučaju) sjedi za tastaturom i piše – sabur.
Koji crni sabur?
Žena je ubijena glockom kupljenim od sredstava građana. To su naše pare. Koji crni sabur? Može li dublje i gore? Neko to, u ovom internetskom bespuću, lijepo reče: „I na Divljem Zapadu bio je običaj da kod šankera ostaviš oružje, pa onda sjedeš i piješ.“ Taj glock je kupljen od sredstava građana da štiti građane. Ne zloupotrebljavajte instituciju sabura, jer vam je ovdje naređeno da tražite odgovore. Do ovog trenutka, kad bi ovo bilo iole normalno društvo, već bi nekoliko lica bilo suspendovano, pod istragom, i već bi bile ponuđene ostavke.
Još u četvrtak ujutro. Ljudi moji, vi i dalje kulturno i pristojno saburajte i zgražajte se nad Kormanovim medijskim istupom. Počeh ovaj tekst ličnim iskazom jer moja potreba da ovdje ne pripadam i jeste lična. Za ovo sabura i stomaka nemam. Amrinom sinu i bratu neću prizivati sabur, nego ću reći da svako ko je iole čestit treba da im se nađe pri ruci da istraju u borbi da ubica dobije ono što je zaslužio. Moja Amra, ovdje je postalo sramotno i nečasno živjeti. Neka je mir tvojoj duši.
L. H.
