U mom životu ostale su u najsvjetlijem sjećanju dvije humanitarke iz prethodnog rata, g-đa Anica Dojder iz Austrije i g-đa Šeherzada Vakilzadeh iz Njemačke, koje zaslužuju da ih uz ovaj Osmi mart spomenemo, jer su učinile izuzetno dobra i velika djela za zdravstvenu službu u Tuzli i okolini u zaštiti žena.
G-đa Anica Dojder se u najkritičnijem i najstrašnijem vremenu rata u našoj zemlji pojavila u našoj Bolnici da se interesira kako organizacija CARE Austrija, u ime koje dolazi, može pomoći ženama izbjeglicama i drugima. Pošto smo bili u okruženju, gdje su bila stalna i neizvijesna granatiranja, ja sam joj u svojstvu šefa Ginekološke službe pri Klinici odgovorila da je vrlo rizično da žene iz vrlo široke okoline Tuzle dolaze u grad i da smatram da bi jedino pomogla neka pokretna ginekološka ambulanta kojom bi mi ginekolozi odlazili u okolna sela i na licu mjesta pružali zdravstvenu zaštitu tim ženama.
Zahtjevala je da napišem taj prijedlog i program koji bi ona predočila u organizaciji CARE Austrije, što sam ja i učinila. Iskreno rečeno, nisam bila ubijeđena da će od toga nešto biti i na moje prijatno iznenađenje, nakon oko godinu dana, početkom 1994., g-đa Dojder dovezla je pred Bolnicu savršeno opremljenu ginekološku ambulantu sa svim neophodnim dijelovima za pružanje pomoći ženama. Od tog dana, pa u toku sljedeće dvije godine, naša ginekološka služba, pružala je svakodnevno besplatne preglede i za žene izbjeglice ali i za domicilne žene, a što je podrazumijevalo kompletnu ginekološku obradu i dodjelu besplatnih lijekova.
Interesantno je napomenuti da su po zahtjevu organizacija CARE preglede mogle obavljati samo žene ginekolozi, što smo mi mogli obezbijediti uz učešće kompletne ženske ekipe ginekologa sa Klinike. Odlazili smo pod vrlo teškim uslovima, često doživljavajući granatiranja u tim mjestima. Sjećam se takvog granatiranja dok smo radili u Banovićima i Kladnju. Naizmjenično smo obilazili mnoga mjesta u široj okolini Tuzle, kao Kladanj, Čelić, Špionica, Banovići i druga. Obavili smo preglede oko 5000 pacijentica, uz besplatnu terapiju koju je obezbijedila CARE Austrija.
Službenice CARE su obilazile naša terenska putovanja i kontrolisale kvalitet rada. Mislim da je ovo bio veliki doprinos CARE Austrije i naše Ginekološke službe u toku rata. G-đa Dojder i druge su bile vrlo zadovoljne pa su me pozvale u Beč da održim konferenciju za novinare i ukažem na značaj i potrebu pomaganja ovog vida zaštite koja se produžila do kraja rata. Zato se sa izuzetnim poštovanjem prisjećam g-đe Dojder i drugih službenika CARE Austrija, ne samo ja, nego i svi drugi.
Druga značajna osoba za našu Bolnicu bila je g-đa Šeherzada Vakilzadeh, koja je pružila višestruku pomoć, u ime njemačke humanitarne organizacije MOSTOVI PRIJATELJSTVA. I ona je više puta, rizikujući vlastiti život, dolazila u našu Bolnicu. Njena najveća zasluga bila je prepravka jedne od bivših vojnih zgrada u krugu Bolnice na Gradini, koja je preuređena u jednu od najljepše uređenih i najsavremenije opremljenih dispanzera za žene.
Rekonstrukcija te zgrade obavljala se po projektu g-dina Huseina Dropića, a u organizaciji građevinskog preduzeća Tehnograd, čije je koštanje bilo oko milion maraka. Na otvorenje dispanzera došao je diplomata Hans Košnik. Naša Ginekološka služba je iz neuslovne ginekološke ambulante dobila moderni dispanzer za žene, najsavremenije opremljen svim potrebnim aparatima. Ovaj dispanzer pružao je usluge više godina dok nije pretvoren u službu za transfuziju krvi.
G-đi Vakilzadeh u ovom danu odajem posebnu zahvalnost.
