Ljudi

Tuzlarije iz 1993. godine – Sjećanje na Ahmeta Ahmetbašića (5.8.1922. – 31.3.2011.) Tuzlaka koji je 1937. godine postavio sat na zgradu Opštine

VAKAT BABE AHMETAGE

 

 

Piše: Fatmir Alispahić

Povijest gradova oduvijek je bivala živopisnije pohranjena u sjećanjima starijih građana, nego li u knjigama, koje su na ovim prostorima i onako imale mahanu da biježaju od stvarnosti. Nije se imalo gdje ni zapisati, a danas se nema gdje ni pročitati – “kako je u vrijeme onoga rata Raifa Arnautovića brat, zbog prelijepe Mande Čavkine, ubio Selima Bojića s kojim je Manda ašikovala, ubi ga dok su ašikovali jer je i on bio smrtno zaljubljen u Mandu…, a Mandin otac je bio Krečanin, a bio je rođeni Varešak”. Ovo je samo jedna od priča kakva se može čuti od 72-godišnjeg babe Ahmetage. Ovaj vitalni starac kaže da zna na čemu Tuzla stoji, zadnjih pola stoljeća i više, u bobu znade vremena čiji je suvremenik, i još ona “stara” o kojima su mu ko djetetu i momku pričali. I sam babo Ahmetaga utkao je svoj život u Tuzlu ondašnju, i dan danas ga utkiva u ovdašnju.

 

 

Kada je on 10. septembra 1938. završio puškarski zanat, u Tuzli su bile tri radionice u kojima se taj nauk mogao izučiti: kod Jove Škale, rodom iz Valjeva, kod Milana Brkača iz Pavkuše, i kod Maše Mulića iz Kule, čiji je učenik bio i babo Ahmetaga. Mulić je dobijao posao preko poduzetnika Perića i Štrausa, tako da je babo Ahmetaga mnogo šta u našem gradu svojom rukom napravio. Sa Osmanom Mandžićem, ocem Džeminim i Miralemovim, i Mikom Jošljevićem, uradio je sve stolarske i bravarske radove u zgradi Opštine, u školama na Pazaru i Srpskoj varoši. Uradio je još puno toga. Kao darovitom i vrijednom šegrtu pripala mu je čast da na tek izgrađenoj zgradi tuzlanske Opštine, 1937, montira sat kojeg je kupio hadži Hasanaga Pašić. Babo Ahmetaga je na konzole podigao sat koji će da mjeri i vaga sva tuzlanska vremena… Pa i onda kada stoji.

 

Stara zgrada opštine … sa satom (foto – mapio.net)

 

Nijedan novinski papir ne može biti toliko prostran da prihvati tuzlanska sjećanja i duh babe Ahmetage. I sam život njegov. Ono kad je bio “skojevac”, pred rat, pa usred novembra bježao kroz Jalu…, ono kad je bio u partizanima pa svakakva čudesa sa eksplozivom znao napraviti…, ono kad je u jesen 1953. izašao iz Partije, vratio crvenu knjižicu, vidjevši da to nije ono za šta su partizani ginuli, za šta je i on ratovao, i bivao ranjavan. I tako redom do dana današnjih. Od januara prošle godine, otkako je narod osjetio da se iza brda koluha rat, pa pohrlio najboljem oružaru da popravi svekolike cijevi – za babu Ahmetagu počeo je rat!

 

Kad je u našem gradu bilo najgutavije, kad se nije znalo jal će pući naša jal njihova, babo Ahmetaga je sa svojim ahbabom Franjom radio danonoćno, praveći od nemogućeg moguće, od gotovo neupotrebljivih cijevi stvarajući prave ubojnice za četnike. U to vrijeme, kad su nam četnici bili još u gradu, njegova priručna radionica bila je jedan od nezvaničnih centara za pripremu odbrane grada.

 

“Plašio se tada jesam, i broj sam sa kuće skinuo, ali nije bilo druge neg’ prionut na posao” – kazuje nam babo Ahmetaga. Uostalom, priču o njemu znaju stotine boraca koji su kod njega navraćali, “da im opravi što se opraviti može”, pogotovo ga znaju snajperisti, jer samo je babo Ahmetaga znao snajper u bobu ušicati, znaju ga i ljudi iz Namjenske proizvodnje, jer su od njega mnoge savjete dobili. Mnogo je toga za odbranu našeg grada učinio babo Ahmetaga, i želja mu je da dobije knjižicu pripadnika Armije BiH, da sa svojih 72 godine (ponovo) i zvanično bude borac. Razloga za to je i previše. Kad bi samo pitali kalesijske borce i efendiju Besima za one dane kada je puklo u Kalesiji, a Tuzla bila puna četnika, kada se kod babe Ahmetage krišom dolazilo da se oprave zarobljeni i izgorjeli mitraljezi, pištolji, i šta sve još ne. Valjalo je tada stisnuti petlju, a babo Ahmetaga je imao srca da u Tuzli punoj zločinačke JNA, bez ičije zaštite, sprema narod za odbranu.

 

 

A danas najveća muka babe Ahmetage jesu cigare. Pušio čitav život, a sad prođe dan a da ne zapali. Neki dan u lijepo predvečerje jedna novinarska klapa, sa hedijom od kutije cigara i polovkom rakije svrati do babe Ahmetage. Eglen se odmoto kako samo u akšamluku može. Nasavjetova babo Ahmetaga novinare da se puno ne zalijeću, jer – “vakat je promjenjiv, pogotovo ovaj”. I nastavi: “Znadem ja da se i za istinu valja borit, isto ko na frontu. A svašta se, brate, i kod vas izleglo. Gledam napadaju Bešlagića, sram ih i stid bilo. Jedino je još, pred onaj rat, od gradonačelnika Muratbeg Zaimović bio taki, a to su ti ljudi, kad im ime spomeneš, da ustaneš i pokloniš se. U našeg Selima i otac i mati, i vas cijela familija su Tuzlaci, i nejma ga za Tuzle boljeg. I po onome što je uradio, i po onome kaki jest. Dolazi meni boraca odsvaklen, i vidim da je i njima, ko i čitavoj Tuzli, Selim zakletva. Dušmanima smeta što je on iz otih reformskih snaga, a ne vide, bog ih ćorave ne ubio da ote nacionalne stranke jedino narod u propast mogu odvest. Ma kad bi bilo stani-pani i ja bih uzeo pušku pa za Selimom Bešlagićem, vakav bagav, sa svoje 72 godine – krenuo!” – veli babo Ahmetaga, ne osjetivši kad mu cigara dogorje do kraja drvene muštikle. I eglen se nastavi, od Austrije do Bosne, preko stare, nove, agresorske Jugoslavije. Skoro do po noći…

 

 

Svako se raziđe sebi, po pisanim i još ne zapisanim “Tuzlarijama”. A babo Ahmetaga, kao u slanom i garavom tuzlanskom snu, stade umjesto kazaljki na golemi tuzlanski sat koji je sam postavio, da kazuje kako je prije bilo, i u amanet vremenu ostavi vjeru – da u Tuzli nikada drukčije ne može biti. Jer u ovom gradu sve je vremenom tuzlanskim određeno. I ono prije i ovo sada, i ono što će biti. Tuzla od sebe niti može, niti hoće, niti ima kuda bježati.

 

 

Tuzla-list, 7. juni 1993.

Objavljeno u knjizi „Krv boje benzina”, 1996. godine

Na vrh