Koje od vodokotlića vidio česmu, a ko je upalio četiri ringle da rerna bolje radi…
Piše: Fatmir Alispahić
Ispred vrata wc-a za bolesnike na jednom od odjeljenja tuzlanske bolnice, skupila se neki dan raznolika svita od ljekara, sestara, čistačica i inih gluharefendija. Stoje pogureni, načulili uši, nešto pažljivo slušaju, kao da se sam dragi Predsjednik vratio s pregovora pa nam kazuje šta će nas još poklopiti. A imaju šta i čuti: neko se zatvorio u kenef pa svako malo pušta vodu. Čim se vodokotlić napuni, on ga očepi, pa sve ispočetka, I tako haj-haj, dok jedna žena ne izađe poslije petnaestak minuta iz kenef-odaje i zateče pogureni publikum.
A šta je bilo?
Dama nije znala da se može oprat iz lavaboa, a flaše nije bilo, pa joj jednostavnije, a biće i zanimljivije, bilo da pušta vodu i zahvata je iz šolje. Ta anegdota koja se poslije prepričavala po bolnici, a i po čaršiji, nekome je zazvučalo veselo, nekome otužno. Ne bez razloga. To je samo jedan od primjera, a ima ih bezbroj, kako se sve u toku rata izmijenila duhovna fizionomija Tuzle. Teško da se prije moglo dogoditi da žena upali sve četiri ringle i rernu kako bi se maslenjak bolje ispekao. Prije bi se jedino pijan čovjek mogao pokakit u bide, ne praveći u svom teturavom magnovenju razliku između one dvije keramičke čaše. A danas već, što se može smatrati duhovnim napretkom, može i trijezan. I tako redom…
Izgleda da se lagano ali sigurno budimo iz jugoslovenskog sna od čije magluštine nismo vidjeli ništa osim nebodera, puteva, pokoje svijetleće reklame i sl., smatrajući da u cijelosti pripadamo toj urbanoj ikonografiji. Muslimansko selo, za razliku od srpskog, ostalo je za sve vrijeme jugoslovenisanja odsječeno od urbanog svijeta, i ne samo srpskom “prosvjetnom” dikataturom, već i vlastitom tuhafli pomirenošću, nekim samouništiteljskim merhametlukom – da ništa ne mora biti bolje nego što jeste. Stoga, među Srbima i Hrvatima ne postoji takva duhovna disproporcija između urbanog i ruralnog građanstva, kao što je to slučaj kod muslimana.
Dovoljno je zaviriti samo u statističke podatke o pismenosti, ili o tome koliko je muslimanske ženske djece kojoj je uskraćeno školovanje, pa vidjeti koliko je teško to jugoslovensko breme iz prošlosti. Nije bez razloga, primjerice, kada Milošević ukida univerzitetsko i ina školovanja Albanaca na Kosovu, jer samo elementarno a time i politički, nepismen narod nikada neće imati snage da odlučuje o vlastitoj sudbini. Zbog toga kosovski Albanci danas organiziraju časove po privatnim kućama, jer su svjesni srpske ekspanzionističke nakane. Mogu se izvoditi brojna tumačenja, ali je nedvojbeno da bi i muslimansko pitanje u BiH izgledalo mnogo drugačije da je ovaj najmnogoljudniji državotvorni narod – bio pismeniji. Samo naviknut na vazda tuđe vođstvo, i “zaštitu”, mogao je u Bratuncu, Vlasenici, Brčkom ili Kozluku zlikovcima predati oružje da bi potom nad njim bio izvršen genocid, ili progonstvo. Prosvjetiteljstvo podrazumijeva razmišljanje vlastitom glavom, a jedino insan sam sebe može valjano sačuvati. I narod, dakako.
A Tuzla kao grad, u svojoj povijesti, nikada nije bila različitija. Sve je to jedan narod, na udaru zločina, a unutar njega samog ima različitosti koje teško da bi se mogle u tom obimu pronašle kad bi čovjek krenuo s kraja na kraj Amerike. Kad dignete glavu ispod nekog nebodera, vidjećete kako se suše i dimije i minići, čućete žestoko očepljeni rock'n'roll, a istovremeno i zanosno meketanje koze, koja svijet mudro promatra s neboderskog balkona; neko će vam na uho glasno i sočno podrignuti u liftu, ili sasuti rafal ispod pendžera, ili…, a vi ćete osjetiti stid što ste vas cijeli život proveli u gradu, nenaviknuti i neprilagodljivi tom neoromantizmu, stid što niste i vi prognani, što živite u Tuzli koja se uspjela odbraniti, i prihvatiti svu svoju prognanu braću bošnjačku.
Očigledno je da jedno ili drugo treba prilagođavati onoj svojoj suprotnosti. Ide se toliko daleko da se kani reći kako je urbani način življenja “srbijansko naslijeđe” a kako smo “pravi mi” tamo negdje u ruralnom pamuku, koji podriguje u liftu i mekeće na balkonu. Jedan novokomponovani sa svojevremeno zahvalio seljacima jer su sačuvali naš književni jezik (?!), i da nije njih bilo ne bi bilo ni nas, itd. Međutim, sada otkucava takav vakat, pa se i najveće provale smatraju mjerodavnim. A kad to prođe, vrijeme valja usmjeriti ka naprijed, da se ove dvije različite obale stope u jednu, stamenu i jedinstvenu, evropski orjentiranu bosansku duhovnost. Tuzla je uistinu embrion takvog začeća. Pa, sad je do nas, jer njih više nema.
Tuzla-list, 14. juni 1993.
