Crveno-crno nebo
“Sloboda” je svih vaktova ovog vijeka bila neprikosnovena tuzlanska svetinja. Koliko god joj djeca koju je iznjedrila danas okretala leđa, neka zna, ako je ima, i ako vidi i čuje – da ovaj grad nosi njeno ime!
Piše: Fatmir Alispahić
U ljudskoj je prirodi da ganja neku svetinju u koju će vjerovati, za koju će se žrtvovati. Ta lepeza je široka koliko i sam pojmovnik života, od samoga Boga Milostivog pa do obične cigarete koja kad je nema mogla bi i Njega zamjeniti. Ljudska je vjera tarlahasta, kao limuzina sa ćelavim gumama, kad naleti na tek okvašen put. Ta ljudska vjera koja je ne tako davno, recimo, sva slinava padala u nesvjest zbog Titine smrti, kao kakvo siroče svjesno svoje hudosti, već danas bi tog svog „Boga“ nabila na kolac, jer vjeruje u drugoga. Tako je to kod kurve istorije koja pogotovo na ovim našim prostorima znade baciti sihire pa da insan za jednog jedinog svog života promjeni dva, tri pa i četiri „Boga“, s istom bezobzirnom lakoćom s kojom prljav veš ispušta u korpu.
Tako, recimo, antifašizam ovdje ne može biti svevremenski pojam, jer je samo današnji podoban, a svi ostali – nisu. U Tuzli je danas bošnjački antifašizam iz drugog svjetskog rata narodni neprijatelj, i treba ga za sva vremena ukloniti jer, pobogu si – “istorija počinje od nas”. Ukoliko štogod i proleti što bi moglo zamirisati na istorijsku stamenost za sva vremena, treba biti siguran da je to tek moneta kojom neki novi “novoosvješteni” kupuju kartu za budućnost… Dok ne dođe vakat da mijenjaju gaće. Kao okretni i vispreni trgovci istorijom (pobogu pa to nam je već u krvi!), oni će očas pronaći svoju novu istorijsku monetu koja će pouzdano tvrditi “da mi nismo tu od jučer”
A kako hvala Bogu Milostivom nismo svi isti, ima na ovim prostorima i te kako mnogo ljudi koji se ne mire lako sa brisanjem simbola vlastite prošlosti. Ako se odričemo sopstvenog jučer, kako možemo tražiti svoje – sutra? Pobogu, ko smo?!!
Ja sam navijač “Slobode”! – kazaće neko, ili autor ovog teksta. Takvim bogohulnim sportskim (čitaj: političkim) deklarisanjem taj neko se dovodi u opasnost da mu bude oduzeta karta za budućnost i opstanak u vlastitom gradu. Pošto nema političkih ambicija, ne može mu biti jasno – zbog čega mora da zauvjek zaboravi (ili zaboravlja) crveno-crnu zastavu kojom se ogrnuo još kao dječak. Za kojeg vraga nikada nije platio kartu za utakmicu u Tušnju, već je iz nekakve potrebe da i sam učestvuje u fudbalskoj fešti, preskakao zid, izmičući za dlaku uvijek pendreku onog žutog brkatog pajkana?! Pa jedan od najsretnijih dana u njegovom životu bio je kad se Žući pripišalo, a on “sasvim legalno” preskočio zid. Tada smo Proletera tukli 6:0. Sjetiće se da je na toj utakmici, na “A” tribini, čuo da je Jašarević u svom rodnom Gradačcu nabio loptu špicem i slomio stativu. Prije nego (ga natjeraju da) zaboravi, sjetiće se čitavog svog života koji je kako god okreneš, smješten pod tuzlansko crveno-crno nebo.
“Sloboda” je svih vaktova ovoga vijeka bila (i ostala!) neprikosnovena tuzlanska svetinja. Ovaj grad je tu svoju svetinju uvijek vidio kao živo biće, i živio je sve njene padove i uspone. Istorija grada i istorija svakog od nas – neraskidiva je od “Slobode”. Koliko god joj djeca koju je iznjedrila danas okretala leđa, neka zna, ako je ima, i ako vidi i čuje – da ovaj grad nosi njeno ime!
Stoga, ovom bremenitom vremenu treba pustiti da spontano abortira sve svoje novokomponovane sirovine. A SLOBODA, ona se nikud odavdje neće pomaknuti. Laž, hoće, i mora.
Tuzla-list, 25. avgust 1993.
