Kult(ura)

Sutra promocija knjige dr. Christiana Schwarz-Schillinga “Prokockani mir u Bosni. Neuspjeh Evrope na Balkanu” – Sarajevo je važilo za zmijsko leglo

Sarajevo je važilo za zmijsko leglo

Izdavačka kuća KultB i Heinrich Böll Stiftung će 14. 9. 2022. u 15:00 sati u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (Sarajevo, Bistrik br. 7) predstaviti knjigu dr. Christiana Schwarz-Schillinga Prokockani mir u Bosni. Neuspjeh Evrope na Balkanu. Ova svjedočenja Christiana Schwarz-Schillinga su od iznimne važnosti za razumijevanje rata i poslijeratnog razvoja Bosne i Hercegovine. Autor donosi svoja saznanja o događajima koji su se odvijali od 1992. godine, te ih pažljivo i sa puno nijansi prezentira kombinirajući sa svojim dnevničkim bilješkama i zvaničnim dokumentima nastalim u njegovom uredu. O knjizi će govoriti akademik Mirko Pejanović, Ivo Komšić, Husnija Kamberović , kao i autor Christian Schwarz-Schilling.

Posebno važno u ovim sjećanjima je dio o kojem se dosad znalo vrlo malo. Christian Schwarz-Schilling potvrđuje kako mu je bilo jasno da se stalnom pričom o zatvaranju OHR-a smanjuje njegov autoritet, ali je u ovim sjećanjima ipak najinteresantniji dio u kojem piše o raznim intrigama koje su vođene protiv njega. Tvrdi da su u to čak bile uključene američka i britanska tajna služba, te navodi kako je pisao kancelarki Merkel da se namjerava povući sa pozicije OHR-a. Tada je shvatio da neko iz njegovog ureda odaje tajne, pa i tu povjerljivu prepisku koju je vodio sa kancelarkom Merkel. Sarajevo je „zmijsko leglo“, piše Christian Schwarz-Schilling. Uvidio je da u OHR-u ima zaposlenika koji ne samo da nisu lojalni, nego čak i rade protiv OHR-a, a Njemačka mu nije „držala leđa“. Predlagao je kancelarki Merkel da posjeti BiH, ali ona to nije uspjela uklopiti u svoj program, „a možda nije ni željela iz političkih razloga“, tvrdi Christian Schwarz-Schilling.

O tome, izjeđu ostalog, piše:

“Nakon toga sam, 16. februara 2007, kancelarki napisao još jedno pismo. Zahvalio sam na njenom ljubaznom dopisu od 2. februara i saopćio da sam nakon mnogih razgovora sa važnim predstavnicima PIC-a u Washingtonu, Londonu, Parizu, Rimu i Moskvi došao do zaključka da je možda još moguć konsenzus koji bi išao u prilog jednogodišnjem produžetku mandata OHR-a, i da bih taj prijedlog krajem februara dao PIC-u na odlučivanje. Rekao sam da sam tokom konsultacija od najmanje dvije veoma važne članice PIC-a dobio pozitivne signale za produženje vlastitog mandata, ali da ostajem kod načelne odluke o povlačenju, koju sam joj saopćio u posljednjem pismu. Međutim, ne bih odbio takvu molbu ukoliko se PIC ne bi mogao dogovoriti oko imenovanja novog HR-a i ukoliko bi većina u PIC-u podržala moj ostanak na period od još godinu dana, kako bi se tokom te posljednje godine OHR mogao uredno privesti kraju. Ovo sam napisao Merkel kako bi se i njemačka delegacija na konferenciji PIC-a mogla pripremiti za takvu eventualnu situaciju. O sadržaju pisma sam informirao i ministra vanjskih poslova Frank-Waltera Steinmeiera i svog partijskog kolegu, ministra odbrane Franza Josefa Junga. Međutim, u februaru su dva događaja potpuno potvrdila moje ranije pretpostavke o mnoštvu intriga koje su se plele.

Putem diplomatskih i novinarskih krugova, u javnost je iznenada procurio takozvani Privremeni izvještaj International Crisis Group. Jedan zaposlenik u MVP-u nam je skrenuo pažnju na svoj izvještaj o manifestaciji u Njemačkoj ambasadi u Beogradu. Prisustvovao je izlaganju tadašnjeg direktora ICG-a za Balkan Jamesa Lyona (USA), pod nazivom International Policy in Bosnia. Izlaganje je bilo više plakativno i sa mnogo netačnih opisa, dijelom i avanturističkih teza, čak i direktnih, ličnih i uvredljivih kleveta na moj račun. Predstavnik MVP-a je na kraju uzeo riječ i utvrdio da većinu opisa i teza treba korigirati.

Tada se u debatu uključio jedan kolega iz BMZ-a i rekao da su Lyonova izlaganja skandalozna i neprihvatljiva. Međutim, Lyon nije odustajao od svojih teza i nepokolebljivo je ostao pri svom mišljenju. Njegova “misija“ da me okleveće neposredno prije zasjedanja PIC-a i tako pripremi moje rušenje kao HR-a je svakome postala sasvim jasna.

Kasnije, kada sam dobio u ruke taj “Privremeni izvještaj ICG-a“, bilo je sasvim jasno da je taj ciljani, diskriminirajući politički pamflet bio uperen protiv mene. Ubrzo sam saznao da je Lyon u Beogradu razgovarao sa dvojicom mojih visokorangiranih suradnika iz OHR-a. U početku nisam znao da je moj prvi zamjenik, Amerikanac Larry Butler, na kraju svoga mandata u januaru 2007. bio u Beogradu i da je sa Lyonom razgovarao o određenim stvarima. Saznao sam i da su američka i britanska tajna služba bile jako vrijedne. Naravno, OHR je odmah objavio ispravku i stupio u vezu sa šefom ICG-a Garethom Evansom, bivšim ministrom vanjskih poslova Australije. Poručio sam mu da ću se protiv tog pamfleta boriti pravnim sredstvima, ukoliko ovaj “Privremeni izvještaj“ odmah ne opozovu i zamijene novim dokumentom. Skrenuo sam mu pažnju na najgrublje greške u izvještaju i zahtijevao da naprave odgovarajuće korekcije. Evans se pokazao uviđavnim te mi je, nakon kraće prepiske elektronskom poštom i nekoliko telefonskih razgovora, odgovorio: “U odnosu na nacrt na koji ste se referirali u svom pismu, izvještaj je značajno revidiran.“

Evans je obećao da će već narednog dana objaviti korigiran izvještaj. Ali, šteta je već bila načinjena, novinari su željno preuzeli ove teze protiv OHR-a i mene lično. Postalo mi je jasno da se radilo o organiziranoj kampanji kako bi se konferencija PIC-a usmjerila u određenom smjeru, i kako bi se nanijela šteta prije svega meni lično, ali i mojoj poziciji.

Desilo se još nešto interesantno: američki ambasador McElhaney me je iznenada zamolio za razgovor, otprilike sedmicu prije konferencije PIC-a, zakazane za 26. februar 2007. Primio sam ga u svom uredu u OHR-u u Sarajevu i, na moje iznenađenje, upoznao me je sa svojom nedoumicom – da li se ja povlačim sa dužnosti, odn. planiram li produžetak svog angažmana nakon juna 2007, ili to ipak nije slučaj. Uzvratio sam da nisam promijenio mišljenje i da ostajem pri tome – ne namjeravam produžavati angažman te ću, shodno tome, 30. juna 2007. napustiti službu. Isto je bilo i sa britanskim ambasadorom Matthewom Rycroftom, koji se dan kasnije pojavio u dogovorenom terminu u mom uredu. Kao i američki ambasador – očito usaglašena akcija – pitao me je da li ostajem pri tome ili se kod mene bilo šta promijenilo. I njemu sam potvrdio da ću 30. juna napustiti službu, ne namjeravajući produžavati svoj mandat.

Ove dvije očito licemjerne posjete su mi ponovo jasno pokazale koliko tijesno Sjedinjene Države i Velika Britanija surađuju po svim pitanjima Balkana, a naročito sada, kada je bilo bitno da me se riješe. Uprkos povremenim razlikama u mišljenju između USA i Velike Britanije tokom rata u Bosni, uprkos plimama i osekama, London je uvijek bio mnogo bliži Washingtonu nego Briselu ili tek Berlinu. Ali, pokazalo se još nešto: činjenica da su američki i britanski ambasador u roku od dva dana došli kod mene sa istim pitanjima je pokazala da su za posljednje (povjerljivo) pismo, koje sam 16. februara napisao njemačkoj kancelarki, očito, veoma brzo saznali. Pretpostavljam da su oba ambasadora za moje pismo kancelarki Angeli Merkel vjerovatno saznali i prije nje same. To me je navelo da posumnjam – i ovo nije prvi put – da iz mog vlastitog ureda ili možda iz mog kabineta u OHR-u cure informacije i da neko, i pored klauzule o povjerljivosti, o mojoj prepisci sa kancelarkom Njemačke i drugim važnim ličnostima informira treća lica u Sarajevu ili negdje drugdje. Već sam više puta primijetio događaje koji su ličili na odavanje poslovne tajne, a sada se moja sumnja pojačala.

Ovu su sumnju dijelile i njemačke diplomate kojim sam mogao vjerovati. Naravno, već sam sumnjao da su neki suradnici sposobni i prije svega voljni uraditi tako nešto – rukovodio sam jednom institucijom u koju su bili “nabacani“ raznorazni suradnici iz mnogih zemalja, odn. institucija, među njima i prikriveni protivnici određenih politika OHR-a. Naravno da su me prethodno opomenuli: Sarajevo je važilo za zmijsko leglo – slično kao i Priština na Kosovu. Ali, tolika količina nelojalnosti je bila opasan teret. S tim su se borili i drugi njemački predstavnici u najrazličitijim organizacijama – od kuće im uglavnom niko nije čuvao leđa. Iz ovoga bi MVP, osobito njegovi rukovodioci, trebao nešto naučiti: po pitanju broja, kvalifikacija i postkonfliktnog iskustva se kod izbora ljudi za tako teške pozicije u inostranstvu mora biti jako pažljiv kako bi se imala prodornost, ali i povjerenje među odgovornim njemačkim rukovodnim kadrovima i njihovim njemačkim suradnicima.

U tako teškom okruženju, samo stvarna atmosfera povjerenja i odan tim mogu biti efikasni i prodorni. Dva puta sam političkog direktora MVP-a molio da jednog određenog, višerangiranog suradnika, u kog sam jako sumnjao, skloni iz moje blizine, on je to oba puta odbio uz veoma providne razloge. Rekao mi je da mu je taj diplomata “najbolje grlo u štali“ i ostavio ga je kod mene. Bio sam ga se spreman potpuno odreći ukoliko za njega nema odgovarajuće zamjene. Čovjek bi mogao pomisliti da je vrh MVP-a imao vlastiti interes u tome da ga ostavi kraj mene. Do istog su zaključka došli i drugi promatrači. Za svog nasljednika na funkciji HR-a Miroslava Lajčaka znam da je dijelio ovu sumnju u vezi sa istim suradnikom. Međutim, neću sada više širiti ovu špekulaciju“.

 

 

historiografija.ba

Komentari
Na vrh