Ministar vanjskih poslova obilježava sam svojih stotinu dana u vlasti. Gospodina ministra nije omela niti činjenica da je svojih „prvih stotinu dana“ u vlasti stvarno trebao obilježiti nekad 2012. godine, (tada član SDA), ali kada je riječ o gospodinu Konakoviću podsjećanje na neugodne činjenice, i nije nešto što pije vode. Čovjek živi svoj film, iako je stvarnost radikalno drugačija.
U svojih stotinu dana ministrovanja, odnosno, ruku na srce, nešto šire od toga, tačnije otkad je rukom stranaca izabran da “lideriše” procesima, kako sam u svojoj neukosti i lišenosti formalnog obrazovanja naziva vođenje političkih procesa, Elmedin Konaković je uspio poništiti 50 godina borbe bosanskog političkog faktora i vratiti nas u 1970. godinu.
I to ne samo u onaj trenutak kada bosanskohercegovački muslimani još uvijek nisu imali status političkog naroda, odnosno nacije, nego tačno u onaj trenutak kada je bosanski politički faktor u bivšoj Jugoslaviji, unutar Bosne i Hercegovine, morao slušati diktat Beograda i Zagreba. Ne, nije se ni tada radilo, kao što se ne radi ni danas o borbi sa utjecajem Beograda i Zagreba na osnove političke prilike u Bosni i Hercegovini. Radilo se, kao što se i danas radi o slijepoj pokornosti Beogradu i Zagrebu.
Svako onaj ko je digao glas u političkom životu Bosne i Hercegovine protiv toga bio je izbrisan iz političkog života tadašnje Bosne i Hercegovine, pa čak i iz historije, kao što je to slučaj sa Avdom Humom, ili Pašagom Mandžićem. Neki su na koncu poput Hamdije Pozderca nakon afere Agrokomerc izbrisani sa lica zemlje. Svima njima zajednička je bila borba za bosanski politički suverenitet kojeg su Beograd i Zagreb, iako tada više Beograd, nastojali da guše.
Nastojali su da ga svedu baš na na onu mjeru na koju je danas sveden suverenitet države Bosne i Hercegovine, koji je naprosto preko Republike srpske pod kontrolom Beograda i Federacije BiH pod kontrolom Zagreba (uz blagoslov Konakovića i Čovića), raspolućen na Beograd i Zagreb.
Uloga muslimanskog pajaca pripala je ministru vanjskih poslova Elmedinu Konakoviću. Ona je kao takva pozdravljena i od Beograda i od Zagreba, pa čak i od strane SAD-a i Rusije koje su na Zapadnom Balkanu našle zajednički interes u podršci velikodržavnim nacionalizmima na štetu demokratije. U stotinu dana svoga ministrovanja Konaković nije propustio priliku da na velikoj sceni pokaže sav raskoš svoje “Muja i Sulja” diplomatije.
Da se makar nakašljao, vjerovalo bi se da je to od ćevabdžijskog dima, kada su ga u Zagrebu jasno pitali da li je Hrvatska izvršila agresiju nad Bosnom i Hercegovinom. Ne, Konaković se nije ni nakašljao, a kamoli da je skupio hrabrosti da potvrdno odgovori na ono što je notorna činjenica.
Takav stav ne proističe iz nikakve diplomatske mudrosti, kao što ni Mujino udaranje u šargiju nije u ušima Zagreba i Beograda nešto milozvučno, nego prilika za podsmijeh maloumniku i kretenu.
Takav stav proističe iz gore navedenog političkog desubjektiviziranja bosanskog političkog faktora, kao politike koja je svjesna utjecaja Zagreba i Beograda, ali se protiv njega bori. Ne, Konaković simbolizira jednu podaničku politiku. Onu politiku koja pod dogovorom i relaksacijom ispunjava ono što Zagreb i Beograd hoće.
Takva politika polazi od toga da krivca za loše odnose uvijek treba tražiti u Sarajevu, kao da velikodržavni projekti, njegovi kreatori u Beogradu i Zagrebu, i izvođači u BiH ne postoje, ili ako postoje, oni su posljedica naše bosanske provokacije, kako to tvrde medijski analitičari Trojke koji su u tijesnim vezama sa obavještajnim službama susjednih zemalja. Neko je iz Sarajeva isprovocirao Dodika i Čovića, pa su se oni okrenuli protiv Bosne i Hercegovine.
Drugim riječima, i gledano šire i unazad, nisu krivi Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. To je njih isprovocirao Alija Izetbegović, pa su se morali sastati u Karađorđevu i dogovoriti podjelu Bosne. Nisu krivi Cvetković i Maček što su podijelili Bosnu i Hercegovinu na srpske i hrvatske banovine u osvit Drugog svjetskog rata. Kriv je Mehmed Spaho. Zato su ga nešto ranije s pravom dali otrovati.
Moglo bi se nabrajati još dalje u historiju ali to zagovorniku politike krivnje kao jedne vrste usađenog muslimanskog kompleksa koju danas, gotovo savršeno zastupa Elmedin Konaković, ne znači mnogo. Jer taj čovjek zna sve. On više zna od svih ostalih čak i kada priznaje da nešto ne zna. Toliko je njegovo znanje.
On sve zna samo ne zna da Vijeće ministara BiH u prvih 100 dana nije u parlamentarnu proceduru uputilo niti jedan zakon iz 14 prioriteta koje je Evropska komisija postavila kao uslov za nastavak evropskog puta Bosne i Hercegovine. Njegovoj ‘muslimanskoj reprezentaciji’ su bila puna usta „kandidatskog statusa“, i toga kako se oni moraju nekom za nešto opravdati.
Sjednice Vijeće ministara, čitavih deset koje su održane za četiri mjeseca ili „četiri plate“ kako vrijeme u vlasti mjeri gospodin ministar vanjskih poslova, jednom su na dnevnom redu imale Nacrt jednog od zakona iz 14 prioriteta. Šta se desilo? Pa sklonjen je sa dnevnog reda, a zvanično je opravdanje „dok ne bude postignut politički dogovor“ ili u prevodu, Dodik i Čović nisu bili saglasni, a kad oni nisu saglasni, onda se o tome ne priča jer to nisu teme oko kojih se „može dogovoriti“.
Konaković je za četiri plate vremena koliko obnaša tu dužnost, od protokolarnih posjeta i susreta pravio diplomatski cirkus sve sa press konferencijama u okviru uobičajenih posjeta. Međutim, nije sve bilo tako neproduktivno. Željana Zovko nas je obavijestila da nam je ministar vanjskih poslova „fini dečko“, dok smo od prije znali da je „pridobijen“. Nakon konstruktivne posjete Željani Zovko, i kompletnom hrvatskom lobističkom taboru koji će već sutra biti spreman da spori snimke rušenja Starog mosta i radi protiv Bosne i Hercegovine duplo jače nego do sada, nagrada je došla u vidu nametnute Vlade Federacije BIH.
Gospodin ministar vanjskih poslova može se pohvaliti da je u prve četiri plate njegove dužnosti, Kristijan Šmit ponizio Bošnjake uskrativši im njihova politička prava da biraju svoju vlast. Nametnuo im je ne samo Nermina Nikšića za premijera, već ih je dodatno ponizio imenovanjem Vojina Mijatovića prije formalnog, a sada neformalnog člana SNSD-a i bliskog prijatelja Milorada Dodika.
Četiri plate kasnije, Vijeće ministara je igračka u rukama Milorada Dodika, koji je rekao da nema sjednica dok muslimanska reprezentacija ne podrži izgradnju istočne interkonekcije. Zauzvrat, ministar vanjskih poslova, tvrd pregovarač kakav jeste, dobio je Dodikovo obećanje da će biti formirana komisija pri Vijeću ministara čiji će zadatak biti da Nacrt Zakona o vanjskih poslova nikada ne vidi svjetlo dana ili drugačije rečeno „usaglasiti tekst“.
Nakon prvih stotinu dana Dodikovih muslimana, najviše su uspaničeni stranci i strani zvaničnici u BiH koji pokušavaju da spase svoje karijere. Istina je da su uložili mnogo, posebno što su od Bošnjaka putem muslimanske reprezentacije oteli sve što su oteti mogli, ponizili ih i tražili da takvi poniženi šute. Muslimanska reprezetacija, kako ih iz praktičnih razloga zove Dodik, u prve četiri plate sve je dala što su Dodik i Čović tražili.
Nikada u mirnodopskoj historiji Bošnjaka, Bošnjaci nisu bili poniženi kao u prve četiri plate vladavine, gospodina ministra vanjskih poslova. Ne znamo šta obilježava, protokolarne susrete, komplimente Željane Zovko ili još uvijek provjera da li je ostalo nešto da nije prepušteno otvorenim neprijateljima države.
Popisom iz 1971. godine Muslimani su nakon stotinu godina ponovo u Bosni i Hercegovini postali najbrojniji narod. Taj demografski skok i jeste bio jedan od glavnih razloga zbog kojeg će na istima 20 godina kasnije biti počinjen, dugo planirani genocid. Muslimani su te 1971. godine se definirali kao zasebna etnička skupina i politički narod. Pedeset godine poslije, u godini u kojoj neće biti popisa stanovništa, a bio je predviđen, bosanskohercegovački muslimani jesu zasebna etnička skupina ali su politički narod tačno onoliko koliko im to Milorad Dodik i Dragan Čović dopuste.
(M.T./ Patria)
