Umorni od neznanja, opterećeni postkomunističkim kompleksima, a pod udarom ozbiljne atrofije mozga, Bošnjaci ovih dana vrše desant na regionalne i svjetske turističke destinacije ali i ozbiljan atak na mesnu industriju.
Piše: Rasim Belko @rasimbelko
Umorni od neznanja, opterećeni postkomunističkim kompleksima, a pod udarom ozbiljne atrofije mozga, Bošnjaci ovih dana vrše desant na regionalne i svjetske turističke destinacije ali i ozbiljan atak na mesnu industriju. Po bijelom svijetu se razletjelo bošnjačko plemstvo, ili što bi rekao jedan drug, tender efendije i tender meraklije, a uz njih i budžetski buzdovani. Oni što zbog bahatosti prvih po cijelu godinu psuju državu, žale se na sve i svašta, oni su u skladu s mogućnostima okupirali izletišta, rijeke, planine i svaki prostor na koji su mogli smjestiti sebe i prvomajske rekvizite.
Kad se prvi vrate s egzotičnih destinacija, a drugima ispari alkohol iz moždane mase, bit će im jasno da je Titin vakat svugdje u svijetu davno preboljeno vrijeme. Pitanje je samo hoće li shvatiti potrebu da ugase roštilje, jer država gori.
Mnogi od njih nisu to shvatali ni onda kada su fašističke zločinačke horde sastavljene od domaćih secesionista i srbijanskih plaćenika klale i ubijale neselektivno, da se nad državu Bosnu i Hercegovinu nadvila buktinja koja prijeti uništenjem. Rat ih je zatekao nespremne, jer im tada nije na vrijeme ispario opijum bratstva i jedinstva, možda i gori od onog alkoholnog prvomajskog.
Ono što je danas nova normalnost je činjenica da ćete na svakom pedlju države sresti ljude koji pitaju “hoće li biti rata”, a ne shvataju zašto to pitaju, jer opet, kao ni onih devedesetih ne vjeruju da će rata biti, da će “svijet to dopustiti”, da će komšija opet ubijati…
Bošnjaci kao narod teško sazrijevaju, još teže uče na najtežim lekcijama. Ni to što su preživjeli jedan presuđeni i više nepresuđenih genocida, sistematsko etničko čišćenje, silovanje, očigledno nije dovoljno da ih opameti i nauči kontinuiranoj budnosti. Jer, nauk iz agresija devedesetih kaže da gdje god su bili budni, agresori nisu uspjeli u namjeri.
Danas Bošnjaci/Bosanci i Hercegovci opet spavaju dubokim snom unesrećeni proslavom praznika koji podsjeća na borbu a slavi se prejedanjem. Nauka je davno dokazala da kad je stomak pretrpan, onda je mozak neupotrebljiv. I to vrijedi i za bošnjačko plemstvo i za potlačene sljedbenike.
A u državi tinja, ozbiljno se dimi i vatra samo što nije planula. Znaju to mnogi, rijetki potvrđuju. Jer, kako jučer reče Dragan Bursać, secesija Milorada Dodika nije nešto što će se možda desiti sutra, ona se dešava i traje već najmanje godinu dana.
U entitetu nastalom na neselektivnom klanju Bošnjaka devedesetih danas funkcioniše paralelni sistem, koji iz države crpi novac po raznim osnovama, a onda taj novac koristi za ubijanje iste te države. I sve to mu dopuštaju domaće i inostrane politike, koje su uoči prvog maja dopustile raspravu o sudbini Bosne. I već sama ta činjenica bi morala upaliti alarme.
Jer, u toj raspravi ambasador Rusije Nebenzja pred Vijećem sigurnosti UN-a kaže da Bosna i Hercegovina više nema status suverene države i da se ne može isključiti destabilizacija Balkana. Dakle, to je jasno projiciranje budućnosti bez Bosne i Hercegovine. Na ruku ruskom ambasadoru išao je i kineski, koji u raspravi kaže da je “Bosna i Hercegovina politički sistem sastavljen od entiteta i Brčkog distrikta”. Sve to vodi na definisanje Bosne i Hercegovine kao konfederacije, čime se na međunarodnom nivou otvara mogućnost rješenja po kiparskom scenariju za našu državu.
Sprječavanju takve sudbine Bosne i Hercegovine nisu doprinijeli ni politički potkapacitirani reprezentativci Trojke, jer su ministri Zukan Helez, Elmedin Konaković i Ramo Isak poslužili kao glavno oružje Banjoj Luci i Beogradu da optuže bosansku stranu za radikalizaciju odnosa.
U svemu tome prednjačio je onaj koji je po položaju morao biti mudriji. Elmedin Konaković umjesto da taktizira i radi iza scene, istrčavao je u zaleđe i tamo završavao kao pogonsko gorivo velikosrpskog sveta. Zato je profesor Dušan Janjić apsolutno u pravu kada za Konakovića kaže da je kao “nespretni centar dao legitimitet Vučiću”. Treba dodati da je to isti onaj Konaković koji je nakon nametanja Trojke kao dijela vlasti na državnom i federalnom nivou nudio kompromis sa ‘srpskim svetom’ i njegovim perjanicama Vučićem i Dodikom.
Nakon rasprave u Vijeću sigurnosti, ali i sumiranja poruka i (ne)djela proteklih nekoliko mjeseci vidljivo je da je država Bosna i Hercegovina poput broda zarobljeog među talasima međunarodnih sukoba na geopolitičkoj ravni, ali i regionalnih hegemonističkih pretenzija koje koriste apsolutnu i prilično projektovanu unutrašnju razbijenost i razjedinjenost.
To što smo u Vijeću sigurnosti UN-a čuli pozive na povratak Dejtonskom mirovnom sporazumu dovoljno pokazuje da je mir u našoj državi ozbiljno narušen s intencijom da bude ugrožen. A takvo stanje zove se predratnim, pa je onda pitanje kome je do bilo kakvog slavlja u takvom stanju.
Taj povratak Dejtonskom mirovnom sporazumu, ako je slušati i razumjeti profesora Francisa Boylea, glasi ovako: ”Holbrooke je pisao Dayton s ciljem da traje 15 godina, jer je Amerika računala da će u tih 15 godina Srbija i Hrvatska rasparčati Bosnu i Hercegovinu”.
Možda bi se umjesto kontinuiranih pokušaja vraćanja Dejtonu bosanska (ona prodržavna) politika morala vratiti državnim interesima, a to su njen opstanak, suverenitet i teritorijalni integritet. Jer, ono što smo čuli u VSUN, ali i što slušamo već dugi period ukazuje na potrebu da se Dejton ostavi u historiji. Jer, oni koji su doveli do Dejtona opet su krenuli starim stazama agresije. A, to znači da je rat opcija, samo to neko političarima i građanima mora objasniti!
Patria
