Memorijalni centar je danas u JU Kulturnom centru Srebrenica održao konferenciju pod nazivom “Pravda i sjećanje: Refleksije na osuđujuću presudu Radislavu Krstiću”. Konferencija je okupila stručnjake, preživjele, pravnike, historičare i širu javnost kako bi raspravljali o značaju presude Radislavu Krstiću za genocid i zločine počinjene u Srebrenici, ali i o pravnim presedanima koje je ova presuda postavila, njenom uticaju na međunarodno pravo i kako je ova presuda interpretirana u historiografskom kontekstu.
Direktor Memorijalnog centra Srebrenica je tokom otvaranja konferencije naglasio da je ovaj događaj organizovan upravo na ovom mjestu jer je ovo mejsto doslovno 200 metara od mjesta koja su prisutni mogli vidjeti na videu koji prikazuje ulazak vojske RS-a, na čelu sa Ratkom Mladićem i Radislavom Krstićem.
”Mi smo ovdje danas u svojoj priči, i nemamo namjeru pregovarati o svojoj priči. Nemamo namjeru tražiti dozvolu, nemamo namjeru dopustiti bilo kome drugom da definiše granice našeg iskustva. Imamo jedino obavezu. Imamo obavezu prema porodicama i pojedincima koji su ovo do sad nosili na svojim plećima. Mi danas govorimo o Memorijalnom centru kao instituciji. Ovoga ničega ne bi bilo da nije bilo aktivizma, da nije bilo građanske borbe, borbe majki i članova porodica žrtava. Nemojte nikad zaboraviti to. Nije nikakvo čudo što je trebalo toliko vremena da se napravi institucija. Ali institucija nema bez ljudi, one ne nastaju bez ljudi i nestavljaju da postoje bez ljudi, jer ne postoji ništa samo po sebi. Ljudi su ono što je vitalno. Ja u to ime želim da se zahvalim svim mladićima, djevojkama, ženama u Memorijalnom centru. Ne postoji mjesto na kojem bih danas radije bio niti ljudi sa kojima bih danas radije bio od ovih ovdje”, istakao je na samom početku direktor Memorijalnog centra Srebrenica, dr. Emir Suljagić.
Konferenciju su svojim svjedočenjem započeli preživjelii svjedoci genocida; Munira Subašić, Mirza Bašić i Fahrudin Muminović koji su podijelili svoje lično iskustvo preživljavanja genocida i borbe koja je uslijedila nakon. Mirza Bašić je kao petnaestogodišnjak preživio sve strahote Marša smrti i tek nakon 28 dana došao na slobodnu teritoriju. Priča Fahrudina Muminovića među onima je koje ostavljaju bez daha dok se slušaju. Fahrudin je preživio strijeljanje sa samo sedam godina. Njegovog oca su, dok ga je držao za ruku, strijeljali u Orahovcu, dok je Fahrudin kao dječak preživio, da bi pamtio, da bi svjedočio i opominjao da oni koji su tad ubijali, nisu birali ni uzrast.
Majka Munira jedna je od najzaslužnijih žena kada je u pitanju borba za pravdu, ona koja je sa ostalim majkama, neumorno tragala, zahtijevala, glasno govorila o zločincima, mnogo puta svjedočila u tribunalu u Hagu, izborila se da mezarje Memorijalnog centra i ta institucija budu i ostanu na mjestu gdje je danas. Vrlo često u toj borbi majka Munira je zaboravljala svoju ličnu bol, ne naglašavajući da su iz njenih ruku istrgli njenog sina i nakon 13. jula 1995. godine ubili i njega i Munirinog supruga.
Na panelima ‘Uticaj presude na pravdu i pomirenje’ i ‘Pravni i historijski značaj presude Radislavu Krstiću’ govorili su stručnjaci dr. Jasmin Mujanović, prof. Sead Turčalo, dr. Muamer Džananović, advokatica Lejla Čović, prof. Izet Šabotić, prof. dr. Goran Šimić i dr. Emir Suljagić.
Panelisti su analizirali kako je presuda Krstiću uticala na pravdu i proces pomirenja u postkonfliktnim društvima. Diskutovano je o tome kako se sjećanje na ove događaje može koristiti kao alat za izgradnju dijaloga i povjerenja.
”Presude su važne jer imaju dugoročne efekte. Namijenjene su i nekim budućim generacijama, ali i onima nad kojima je zločin i počinjen – namijenjene zbog toga što oni moraju biti svjesni da ako bismo okarakterizirali zločin genocida samo na Srebrenicu i oko nje, onda bi to u nekoj budućoj interpretaciji mogli doživljavati kao nešto što je čista slučajnost. Zločin genocida nikada ne može biti čista slučajnost, on se prvo javlja u umovima ljudi, planski je i organizovan, prije nego što pređe, ako tako možemo reći u ruke, oružje. A genocid u Srebrenici je zapravo ono što mi uvijek ponavljamo i pokušavamo uvesti u diskurs – a to je da je on samo kulminacija bosanskog genocida. Ima naravno ljudi u našem društvu koji ne prihvataju ovakav termin, ne razumijevajući zapravo dugoročnu namjeru da se na taj način, uvodeći termin bosanski genocid, izgradi jedan vrlo jasan narativ utemeljen i na presudama Haškog tribunala, uključujući naravno i ovu Radoslavu Krstiću, ali i svim historijskim činjenicama vezanim za zločine koji su naravno kulminirali u Srebrenici”, istakao je tokom svog izlaganja prof. Sead Turčalo.
Dr. Muamer Džananović sa Instituta za istraživanje zločina protiv je prisjećajući se nekih činjenica vezanim za Krstića a koje se ne nalaze u samoj presudi, podsjetio da se on ”proslavio” u zločinu genocida u Srebrenici, tek nakon što je učestvovao u nekoliko operacija koje je naredio Ratko Mladić jos u julu 1992. godine u stravičnim zločinima počinjenim u Goraždu. Kako je istakao ”sve ono što je bila karijera Radislava Krstića, kulminiralo je zločinima u julu u Srebrenici i Žepi”. Dr. Džananović je naglasio da se do sad učinilo mnogo na istraživanjima zločina, ali da nažalost mnoga od tih istraživanja su pala na pojedince i entuzijaste, pa se tako mnogo toga propustilo i uraditi naročito vezano za zločine koji nisu dovoljno istraženi, a time niti presuđeni, te da se još uvijek ima mnogo toga i dokumentovati i istraživati.
Jasmin Mujanović, politolog i autor nekoliko knjiga među kojima je i ”Bošnjaci – nacija nakon genocida” također je bio panelista na današnjoj konferenciji. On je istakao ”da su presude izuzetno važne jer su etablirale jedan pravni okvir za naš zajednički rad, međutim one same po sebi nisu dovoljne. Mi smo svjesni toga svi. Upravo ova priča o činjenici šireg genocida u BiH nam ustvari na to ukazuje. Želim da naglasim tu činjenicu, da sve te presude, i iz Haga i prije njega i cijeli međunarodni okvir u kojem su se razvijale te presude, pa čak i ovo posljednje u UN-u, rezolucija o genocidu, mislim da ih moramo tretirati primarno kao jednu vrstu početne tačke za nas – pogotovo za nas koji imamo dužnost prema ljudima u Srebrenici, ljudima u Stocu, Prijedoru, Žepi, Goraždu, Sarajevu, pa i dužnost našoj djeci i njihovoj djeci, ostaviti taj kolektivni rad, okvir da oni mogu razumjeti šta je počinjeno ovdje i zašto je ovo nastavak jedne herojske bitke, ne samo za opstanak, nego jedna bitka koju ćemo mi na kraju dobiti. Ja sam apsolutno uvjeren u to, jer moramo biti svjesni jedne osnovne činjenice, a to jeste – mi svi ovdje, a pogotovo vi koji živite ovdje, mi nismo trebali ovdje da budemo, mi nismo trebali opstati – to je bio plan; da mi nestanemo, da nas nema, da ovakvi razgovori, ovakva dešavanja, svaki trag naše kulture, postojanja, da to nestane. A, mi smo ipak tu i nastavljamo, ne samo da prepričavamo ovo sve iz prošlosti, već da stvaramo nove priče, nove živote, nove zajednice. Mi ćemo na kraju stvoriti jedan skroz novi svijet koji će biti reflekcija svih vaših i naših iskustava. U to sam apsolutno ubijeđen. Ne zato što mislim da će to biti jednostavan put, već zato što sam ubijeđen da ste vi ‘cementirali’ taj put, a do nas je, naročito nas stručnjaka, samo da nastavimo tim putem.”
Na posljednjem panelu, kojim je moderirao dr. Emir Suljagić govornici su raspravljali o pravnim presedanima postavljenim presudom Krstiću, njenom uticaju na međunarodno pravo i historiografskom kontekstu. Istaknuto je kako je ova presuda oblikovala pravne standarde za buduće slučajeve genocida.
Izet Šabotić, profesor na odsjeku Historije Univerziteta u Tuzli istakao je da je ”pravni narativ osnova historijskog narativa, jer se on piše na historiografskoj osnovi, a to su dokazi, pravni dokazi. U ovom slučaju presuda Krstiću je pravni dokaz. Ako se osnovi na prvostepenoj i drugostepenoj presudi napravi analiza, naći ćemo na stotine historijskih činjenica koje ukazuju da je počinjen genocid.”
”Ono što je urađeno u Srebrenici ima mnogo širi kontekst. Mene uvijek brine kada se ovakvi događaji reduciraju na vjersku ili etničku pripadnost. Ja genocid u Srebrenici ne doživlajvam kao genocid nad Bošnjacima, nego nad ljudskim bićima. To je tragičan događaj u svim mogućim razmjerama. Oni koji to žele pretvoriti kao genocid nad samo jednom etničkom, vjerskom pripadnošću, zapravo negiranju ljudsku dimenziju tragedije takvog jednog događaja. Ja sam možda posljednji čovjek koji će reći da su presudne dovoljne da bismo razumijevali neke događaje. Zašto su nam onda presude uopće važne? Evo možda i djelimičan odgovor na pitanje koja je vrijednost presude Krstiću. Vrijednost je u tome da je jedan sud ustanovljen od Međunarodne zajednice u svojoj zvaničnoj presudi koja je konačna, obavezujuća i nepromjenjiva, bez obzira šta o njoj bilo ko mislio, je utvrdila da su događaji u Srebrenici dosegli kategoriju genocida i nazvani tim imenom. S toga bez obzira na rad naučnika, novinara, politologa, sociologa, imali bismo veliki problem da te događaje nazovemo upravio tim imenom, da nije bilo ove presude. Evo primjera Prijedora, gdje imamo vrlo sličan kontekst kao u Srebrenici, sistematsko razdvajanje, zlostavljanje, ubijanje, ali nemamo nijednu presudu u kojoj se kaže da je tamo bio genocid”, istakao je u svom izlaganju prof. Goran Šimić.
”Ne treba zanemariti činjenicu da su u predmetu protiv Radislava Krstića tužioci iskoristili vještačenja nezavisnih vojnih vještaka koji su detaljno objašnjavali njegovu ulogu, sama dešavanja na terenu, zločine i na kraju je Vijeće zaključilo i to je i reklo u drugostepenoj presudi kada su izricali žalbenu presudu, ‘taj masakr u Srebrenici’, a i danas ga mnogi nazivaju masakr, citiram žalbeno vijeće koje kaže da ‘masakr u Srebrenici treba nazvati pravim imenom, a to je genocid’. Sa te strane je bitan sam rad haškog tribunala i njegova uloga i činjenica da je ova presuda ne samo bila polazna osnova da se donesu brojne druge presude za genocid u Srebrenici pred Haškim tribunalom nego i pred sudom Bosne i Hercegovine”, istakla je advokatica Lejla Čović.
Današnjoj konferenciji su prisustvovali studenti koji su ovim povodom doputovali iz nekoliko gradova naše zemlje, uključujući Zenicu, Tuzlu, Sarajevo i Mostar. Konferencija je uspješno osigurala platformu za razmjenu mišljenja i iskustava o jednoj od najvažnijih presuda u savremenoj historiji međunarodnog prava. Učesnici su na kraju konferencije zaključili da pravda i sjećanje igraju ključnu ulogu u izgradnji bolje budućnosti za postkonfliktna društva.
