Nije mi namjera zamarati javnost, vrteći istu priču u javnom prostoru oko presude “Kovačević”, naprotiv. Svakako mislim da sam dovoljno o tome rekao. Vodim svoju borbu, čista srca i čiste savjesti, iako bi ona trebala biti borba svih onih koji vole Bosnu i Hercegovinu, ali izgleda da to nije baš tako.
Nisam se prije referirao na “Trojku” ili na ovu vlast ili na neku prethodnu vlast, nisam pravio paralele, govorio da je neko “izdajnik” a neko drugi patriota, jer svaku vlast posmatram kroz one koji vrše vlast, te kao građanin ove zemlje donosim svoj sud o tome.
U konkretnom pitanju, da predsjedavajuća Vijeća ministara, samostalno, mimo Zakona o Vijeću ministara i mimo odluke Vijeća ministara obavještava jedan međunarodni sud o bilo čemu, što je u suprotnosti je sa članovima 28-31 gdje su jasno propisane nadležnosti/odgovornosti predsjedavajućeg i niti jedna od njih nije samostalno odlučivanje.
Očekivao sam od pojedinih ministara, pa čak i od zamjenika predsjedavajuće da pošalju informaciju Europskom sudu za ljudska prava, da pismo predsjedavajuće Krišto kojim ona navodno legalizira status v.d. agenata, nije stav Vijeća ministara, koje o tome nikada nije odlučivalo, jer je u tom organu odlučivanje kolektivnog karaktera i jasno propisano zakonom i poslovnikom.
To znači da Vijeće ministara nema stav o statusu v.d. agenata, koji bi po Pravilima Europskog suda morali imati punomoć za svaki predmet i svaki postupak, pojedinačno. Ali, ti ministri niti zamjenik predsjedavajuće to nisu uradili. A trebali su. Radi Bosne i Hercegovine, posebno njene šanse da se putem presude “Kovačević” izgradi u modernu demokratsku zemlju.
Valjda je njima važnije ispunjavanje Čovićevih želja za “legitimnim predstavljanjem” unutar izbornog sistema kojim se uzurpira demokracija i što nije demokratski niti europski standard, od toga da Bosna i Hercegovina bude normalna, demokratska zemlja (potpuno isto razmišljanje kao i u vezi nastojanja za izborom Vukoje u Ustavni sud Bosne i Hercegovine, jer je vajda to neki kompromis ili izraz dobre partnerske volje, bez obzira što bi to moglo biti štetno po Bosnu i Hercegovinu).
Da stvar bude još interesantnija, ustavna nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine je da imenuje sve međunarodne predstavnike (član V/3b), pa i one pred neđunarodnom sudovima. Sjećate li se tog čuvenog slučaja “Softić” i njegove nedostajuće aktivne legitimacije, prilikom podnošenja revizije tužbe pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu? Ko je njega tada imenovao i donosio odluku o punomoći/aktivnoj legitimaciji?
To je bilo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Tada su svi, uglas, napali one koji su poslali nesretnog Softića bez aktivne legitimacije, proglašavajući izdajnicima te neke koji poslaše Softića u prazno i bez punomoći. Sada ti isti, u istoj stvari problematiziranja aktivne legitimacije lica pred Europskim sudom za ljudska prava, prebacuju odgovornost, jedan na drugoga, a znali su druge nazivati izdajnicima koji poslaše Softića bez aktivne legitimacije.
Odakle to u nadležnosti Vijeća ministara, posebno je pitanje, ali dok je to tako, onda bi se članovi tog istog Vijeća ministara trebali malo pažljivije odnositi u ovim pitanjima. Jako konzistentno i probosanski, nema šta. Svoju ću borbu nastaviti, sam, onako kako sam je i započeo, a neka javnost sudi o postupcima aktualne vlasti i njenih predstavnika.
Piše: Slaven Kovačević
