Rezultati agresije i zločina genocida, kao zaostavština licemjerne politike internacionalne zajednice prema BiH, moraju slijediti sudbinu zločinaca.
Za NAP piše: Sifet Kukuruz, pravni ekspert
Oni koji se protive usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici na Generalnoj skupštini UN-a, osim što u svom djelovanju pokazuju ozbiljno civilizacijsko posrnuće, istovremeno prave i veliku pravnu grešku, s obzirom na iracionalnost glasanja “za” ili “protiv” sudskih presuda kojima je već pravosnažno dokazan i presuđen zločin genocida u Srebrenici, a posebno je to iluzorno činiti u slučaju postojanja presuda dvije najznačajnije svjetske sudske instance.
Rezolucija ne sadrži ništa što već nije dokazano
Takvo protivljenje posebno začuđuje kada se ima u vidu činjenica da najavljena Rezolucija Generalne skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici ne utvrđuje, odnosno ne konstatuje ništa novo što pravosnažnim sudskim presudama već nije dokazano. Kada se tome doda da Rezolucija, kao akt političkog karaktera, nema i ne može imati veću pravnu snagu od sudskih presuda, protivljenje najavljenom usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici pojavljuje se kao politički potpuno nepromišljen i kontraproduktivan čin. Zato se i odnos prema najavljenoj Rezoluciji treba posmatrati i kao odnos prema sudskim presudama za genocid.
Pravna, politička i moralna dimenzija
Međutim, od pravnog aspekta nužno je razdvojiti pitanje političkog i moralnog aspekta ove Rezolucije. Da li iz moralnih razloga postoji potreba da se na političkom tijelu jedne svjetske organizacije usvoji ovakva Rezolucija? Da, takva potreba zasigurno postoji i ona svoje opravdanje ima kako u onima koji predlažu Rezoluciju, tako i u onima koji se protive njenom usvajanju.
Oni koji predlažu usvajanje Rezolucije potvrđuju vlastitu odgovornost za zločin genocida koji je izvršen, dok oni koje je zločinac zloupotrijebio u izvršenju zločina genocida imaju priliku svjetskoj javnosti poslati jasnu poruku da zločin genocida nije predstavljao čin zaštite njihovih interesa, niti je predstavljao izraz njihovih stremljenja.
Rezolucija daje cjelovitu sliku zločina
Dakle, cilj Rezolucije bi trebao biti da se osude ne samo politike koje su izvršile ili kosponzorirale zločin genocida, nego i da se na svjetskom nivou konačno potvrdi činjenica da su postojale politike koje su, uprkos svojoj međunarodnopravnoj obavezi, dozvolile izvršenje genocida.
U tom smislu Rezolucija se treba razumijevati, ne samo kao osuda politike i režima koji su bili uzrokom zločina genocida, nego i politika u svjetskim i evropskim okvirima koje su svojim nečinjenjem dopustile izvršenje zločina genocida. Upravo ovaj aspekt Rezolucije o zločinu genocida u Srebrenici postaje i najvažniji, bez obzira da li njeni sponzori i konsponzori imali takvu namjeru. Ova Rezolucija konačno daje cjelovitu sliku o zločinu genocida.
Ne smije se ignorisati činjenica da za izvršenje zločina genocida nije bilo dovoljno postojanje samo zločinca i žrtve. Temeljna pretpostavka za ovaj zločin nalazi se u činjenici da su postojale snage i politike koje su imale, ne samo pravnu obavezu, nego i moć, a nisu spriječile izvršenje zločina genocida.
Dakle, Rezolucija po prvi put na jednom mjestu prepoznaje sve sudionike u zločinu, i to izvršioca, žrtvu i odgovornog za propuštanje obaveze da se spriječi izvršenje zločina genocida. To je cjelovita slika zločina kojoj je, sve do sada, nedostajao treći sudionik koji bi konačno trebao i morao da preuzme i ponese odgovornost za svoje nečinjenje. Zločin genocida je internacionaliziran u vrijeme izvršenja, pa je nužno i da odgovornost za taj zločin bude konačno internacionalizirana.
Benefit za srpski narod
Narod koji preko svojih izabranih političkih predstavnika nije iskazivao genocidne namjere ima pravo svjetskoj javnosti, sebi, budućim generacijama, ali i svojim političkim predstavnicima, poslati jasnu poruku da je nepravedno i neosnovano zločin genocida vezivati za narod, da ne može postojati identitet između naroda i političkog režima koji je osmislio, planirao i proveo genocid.
Ukoliko, pak, postoje politike koje se protive usvajanju Rezolucije, to onda samo potvrđuje da su još uvijek, ne samo žive, nego i aktivne politike koje su bile uzrokom genocida. A da zlo i opasnost po čovječanstvo bude veća, te snage se danas usuđuju izaći čak i na internacionalnu scenu i javno iskazati stav da zločin genocida nije čin koji pripada prošlosti.
Rezolucija bi aktuelnim politikama trebala omogućiti da se distanciraju od politika koje su dovele do genocida. Međutim, aktuelna dešavanja koja se ogledaju u značajnom protivljenju usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici, nameću pitanje da li takve politike uistinu postoje i ukoliko postoje da li su one dovoljno snažne?
Međutim, važna je činjenica da se usvajanju Rezolucije protive politike, odnosno režim u Srbiji i entitetu Rs, a ne i srpski narod. Da bi ova Rezolucija bila garancija sigurnije budućnosti, srpski narod bi trebao prinuditi aktuelni režim da, ako već ne želi da kosponzorira Rezoluciju o zločinu genocida u Srebrenici, onda makar da podrži njeno usvajanje.
Interes srpskog naroda
Nijedna Rezolucija, pa čak ni sudska presuda, ne odnosi se na narod u njegovom totalitetu, odnosno ukupnosti pripadnika jednog naroda, a posebno ne na prošle i buduće generacije. Dovoljno je ukazati na činjenicu da danas niko ne tvrdi da je njemačka nacija, odnosno njemački narod ganocidan, iako je nacistički režim presuđen za holokaust. Tako, i u slučaju Rezolucije o genocidu u Srebrenici niko neće moći tvrditi da je srpski narod genocidan, kako to neke politike pokušavaju neosnovano prikazati.
Sudske presude, pa i rezolucije su instrument da se narodi i nacije sačuvaju i zaštite da budu žigosane genocidnim. Odgovornost za genocid mogu snositi pojedinci i režimi, a ne narodi. Politike koje se protive usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici pokazuju ustvari strah od činjenice da ih ova Rezolucija prepoznaje kao takve i istovremeno, na određeni način i u određenoj mjeri, onemogućava u budućim hegemonističkim velikodržavnim planovima koji nužno rezultiraju genocidom.
Da li je i u kojoj mjeri Rezolucija potrebna žrtvi
Svaki način verifikacije zločina genocida zasigurno ima svoj značaj i težinu, pa čak i u slučaju postojanja skrivenih interesa i namjera onih koji predlažu usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Međutim, ne smije se zaboraviti činjenica da je žrtva na najvažnijim svjetskim sudskim instancama već uspjela dokazati izvršenje zločina genocida. Zato i usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici status žrtve, u pravnom smislu, neće ništa unaprijediti.
Rezolucija, bez obzira na efekte koje može postići, ne može imati veći pravni potencijal od pravosnažnih sudskih presuda i u tom smislu, bilo bi nužno uvažiti odnos predlagača Rezolucije ne samo prema režimu i politikama koje snose odovornost za zločin genocida, nego i prema žrtvama tog zločina.
Kakav je odnos predlagača, odnosno sponzora i kosponzora ove Rezolucije prema žrtvama genocida? Da li je usvajanje ovakve Rezolucije nova kvalitativna satisfakcija žrtava genocida koja nije mogla biti ostvarena kroz sudske presude?
Odgovori na ova i neka druga pitanja usmjeravaju nas u pravcu stava da je Rezolucija, prije svega, određena interesima i potrebama svijeta, a ovakav stav najbolje potvrđuje činjenica da njen sadržaj u najvećoj mjeri diktiraju interesi međunarodne politike i da se sadržaj Rezolucije mijenja i prilagođava politikama svjetskih sila.
Što više kosponzora, to manje izvornog teksta
Žrtve zločina genocida, na osnovu vlastitog iskustva sa brojnim rezolucijama i deklaracijama UN-a, imaju pravo iskazivati oprez, pa čak i biti skeptične prema svakoj, pa tako i najavljenoj Rezoluciji o zločinu genocida u Srebrenici.
BiH je u periodu 1992-1995. godina svjedočila brojnim rezolucijma i deklaracijama usvojenim od strane Ujedinjenih nacija od kojih su mnoge bile “mrtvo slovo na papiru” ili koje su žrtvi čak nanijele i dodatnu štetu. Ilustracije radi, dovoljno je prisjetiti se Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o proglašenju “zaštićenih zona”, koja je za rezultat imala razoružavanje branilaca tih zaštićenih zona, što je u konačnici značajno i doprinijelo izvršenju zločina genocida.
S obzirom da nikada nije postajalo opredjeljenje i interes međunarodne zajednice da se iskoristi potencijal presuda za genocid, teško je vjerovati da najavljena Rezolucija može donijeti konkretnu korist i benefit za žrtve. Iz tog razloga niko u BiH nema razloga puno očekivati od ove Rezolucije, jer je očito se Rezolucija i ne donosi primarno zbog interesa žrtava i države BiH, nego zbog interesa velikih sila.
Najavljena Rezolucija je svakako dobrodošla i njeno donošenje treba pozdraviti i podržati, jer će kao takva doprinijeti nemogućnosti negiranja zločina genocida i istovremeno biti instrument kojim će svjetska javnost, svake godine samu sebe javno prekoravati što je dopustila izvršenje zločina genocida, što nije spriječila njegovo izvršenje, iako je imala obavezu to učiniti. U tom smislu, Rezolucija će biti trajna opomena i podsjećanje u kojem i kakvom svijetu živimo.
Rezolucija je šansa svijetu da dokaže da to nije isti onaj svijet iz 1995. godine.
Da napori za usvajanjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici nisu iskreni pokazuje i to što predstavnici međunarodne zajednice danas, vrlo otvoreno, dopuštaju državama agresorima i režimu koji je sudski presuđen za nesprječavanje i nekažnjavanje zločina genocida, da se upliću u unutrašnja pitanja BiH, pa čak i u tome međunarodna zajednica i sama sudjeluje.
Umjesto da žrtvi ponudi pravdu i osigura dostojanstven mir, međunarodna zajednica dopušta, ali i podstiče da države agresori i režim koji je odgovoran za nesprječavanje i nekažnjavanje zločina genocida, odlučuju o sudbini BiH i preživjelih žrtava zločina genocida. Ovaj aspekt u ponašanju međunarodne zajednice, bez obzira na značaj same Rezolucije, otvara mnoga pitanja i baca sjenu na ovaj, hvale vrijedan čin.
Ne može se Rezolucijom osuđivati zločin genocida, a istovremeno zločinu omogućiti da živi kroz određena ustavna i zakonska rješenja u BiH. Ukoliko međunarodna zajednica nije spriječila izvršenje zločina genocida, onda bi trebala eliminirati njegove efekte i ne bi trebala omogućiti zločinu da i dalje živi kroz svoje rezultate, jer istinska borba protiv zločina podrazumijeva njegovo neprihvatanje na način da mu se “za trag ne zna”, a ne da tragovi zločina i dalje ostaju vidljivi i da žive na svakom mjestu, pri čemu se, što je najporaznija činjenica, dopušta da se rezultati zločina genocida efektuiraju kroz ustavne i zakonske norme koje kosponzirira međunarodna zajednica.
Unutrašnje uređenje je neposredan rezultat agresije i genocida
Rezultati agresije i zločina genocida ne bi trebali predstavljati okvir i mjeru za život žrtve, a to se danas ipak dešava. Unutrašnje uređenje BiH, koje je rezultat pomenutih, ali i mnogih drugih međunarodnopravno zabranjenih zločina, međunarodna zajednica i danas žrtvi nameće kao jedino moguće rješenje. Upravo iz ovog razloga se usvajanje Rezolucije pojavljuje kao svojevrsni nastavak politike međunarodne zajednice prema BiH u periodu 1992-1995. godina.
Uprkos činjenici da su agresija i zločin genocida proizveli tzv. Daytonski sporazum i Ustav BiH iz 1995. godine, međunarodna zajednica taj sporazum i Ustav nameću kao jedini mogući okvir za funkcionisanje bosanskohercegovačkog društva, što je porazna činjenica.
Instrument za procjenu iskrenosti međunarodne zajednice prema BiH kroz usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici bi se trebao ogledati u njenoj spremnosti da tim državama eksplicitno zabrani uplitanje u unutrašnja pitanja BiH, a ne da takvo djelovanje ponovo dopušta, pa čak i direktno inicira. Dovoljan primjer tome je odnos međunarodne zajednice koji se manifestuje preko visokog predstavnika u BiH, koji dijalog o unutrašnjim pitanjima BiH, koja spadaju u domene državnog suvereniteta, više vodi sa političkim rukovodstvima susjednih država, nego sa političarima u BiH.
Dok dijalog o sudbini države BiH vodi sa Aleksandrom Vučićem i Andrejem Plenkovićem, visoki predstavnik u BiH domaćim političarima poručuje da se dogovore, iako je svima poznato da Milorad Dodik i Dragan Čović provode agendu Vučića i Plenkovića, a ovaj dvojac slijedi matricu Tuđmana i Miloševića. Ne treba zaboraviti da je upravo ovakav neprincipijelan odnos međunarodna zajednica iskazivala prema BiH i u periodu 1992-1995. godina u kojem je i izvršena agresija na RBiH i počinjen zločin genocida u Srebrenici.
Nadalje, činjenica da međunarodna zajednica ne iskazuje spremnost da sa političke scene u BiH ukloni snage koje otvoreno negiraju zločin genocida i koje nastavljaju provoditi politike koje su do tog zločina i dovele, dovoljan je znak za oprez, jer kakav je smisao osuđivati zločin genocida, a tolerisati da mračne snage na “mjestu zločina” koje je pod međunarodnom upravom, svakodnevno negiraju genocid.
Da bi licemjernost u postupanju dostigla vrhunac, međunarodna zajednica preko visokog predstavnika donosi Zakon o zabrani i kažnjavanju negiranja zločina genocida koji se u praksi pokaže neprovodivim, a visoki predstavnik uopšte ne iskazuje spremnost da uočene nedostatke i manjkavosti zakona svojom jednostavnom intervencijom otkloni.
Rezolucija će, ukoliko se i usvoji, imati značaj samo ukoliko preživjele žrtve zločina genocida i država BiH smognu snage i pronađu načina da, na temelju pravosnažnih sudskih presuda za genocid, pokrenu i pitanje odgovornosti onih koji su bili dužni, a nisu spriječili zločin genocida i ukoliko osiguraju da rezultati agresije i zločina genocida, kroz ustavna i zakonska rješenja koja se nameću, ne određuju njihovu sudbinu i budućnost.
Sve dok međunarodna zajednica bude upražnjavala praksu dvostrukih standarda u BiH, žrtve zločina genocida imaju pravo iskazivati oprez i nepovjerenje prema njenim rezolucijama i deklaracijama.
Ako do sada nisu iskorištene brojne presude za genocid, brojne rezolucije i deklaracije koje su usvajane na pralamentima brojnih država širom svijeta, iluzorno je očekivati da će i ova Rezolucija proizvesti neki konkretan političko-pravni benefit za žrtvu i državu BiH. Zato, nema osnova za bilo kakvu euforiju u vezi s usvajanjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici.
Ne treba zaboraviti činjenicu da je i sama najava njenog usvajanja državu BiH već dovela u predratno stanje, a međunarodna zajednica istovremeno ponovo pokazuje nespremnost da, sve očitiju najavu nove agresije i novog genocida spriječi efikasnom preventivnom akcijom.
