Lični stav

Sead Đulić: Imam utisak da je 1941. godina

Nedavno obilježavanje tridesetogodišnjice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosna u dijelu Bosne i Hercegovine primljeno je sa dosta rezervi. U Mostaru je to izazvalo polemiku i suprotstavljena saopštenja. Oglasili su se klubovi Bošnjaka i Hrvata u Gradskom vijeću Mostara.

Jedni pišu: “Ne ulazeći u subjektivne odluke gradonačelnika i njegovih saradnika da obilježavaju ono što žele, tražimo da se događaji oko kojih ne postoji opća saglasnost ne promovišu na službenim stranicama Grada Mostara, koje su informativna platforma svih naroda i građana Mostara.

Podsjećamo da je za Bošnjake Mostara tzv. Herceg Bosna u historiji ostala izvor nedaća, planskog protjerivanja, zatvaranja u logore, najstrašnijeg ubijanja i stradanja našeg naroda i kao takva vojna i politička ideja je presuđena u Hagu za Udruženi zločinački poduhvat.

U svjetlu zajedničkog života, rada za opće dobro Mostara i Hercegovine kao zajedničkog životnog prostora tražimo da se ne evociraju najstrašnije traume i povrijeđuju osjećanja našeg naroda u Mostaru i Hercegovini. Iako je sporna objava povučena sa službene stranice podsjećamo u budućem djelovanju da je Grad Mostar grad svih njegovih naroda i građana, koji polažu pravo da gradska vlast i službene stranice promovišu one događaje, koji su od zajedničkog interesa za sve i da svi zajedno prihvatimo specifičnosti Mostara i djelujemo u skladu sa njima”.

Drugi odmah odgovaraju: „HZHB je ozbiljan politički ideal malog naroda koji je samo na osnovu svoje hrabrosti i odlučnosti, u kritičnim historijskim vremenima, uspio se samoorganizovati i odbraniti, te u konačnici ostati svoj na svome. Teško će to pasti na želudac onima koji su patriotizam kao pojam otkrili tek u posljednje vrijeme, ali je nesporna činjenica da bi Hrvatska zajednica Herceg-Bosna u današnje vrijeme trebala da bude slavljena i hvaljena kao državotvorni ideal u Bosni i Hercegovini, jer je upravo HZHB spasila BiH od sigurnog nestajanja početkom ‘90-tih 20. stoljeća, te su se upravo preko njenog teritorija spasile stotine hiljada civila iz cijele BiH, preko dobro poznatih puteva spasa.“

Poručuju kako je besmisleno da se raspravljaju sa stranom “koja još uvijek živi u ratu i koja poziva na njega onda kada se treba krenuti naprijed”.

Za kraj svog obraćanja, citirali su jednog od osnivača HZ-HB: „Mi jednostavno ne tražimo nikakvu etničku podjelu Bosne i Hercegovine. Mi hoćemo Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu u postojećim granicama, ali unutar nje hrvatski narod koji mora imati pravo na sebe u kulturnom, gospodarskom, političkom i svakom drugom smislu, odnosno da bude narod sa svim elementima suverenosti koju svaki narod ima.” ”Upravo od toga ne odstupamo ni danas. Svim slobodnim ljudima, sretan dan slobode i suverenosti“.

A na samom obilježavanju čulo se i slijedeće: „Danas obilježavamo i sve krvave tragove i užas od Vukovara i Škabrnje koji su se kasnije prenijeli i na BiH. Tad su djelovali ljudi koji nisu bili uvježbavani za to, ali su imali mudrost. Uz Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu poslana je jasna poruka – nakon stoljeća hrvatski narod je dobio svoju državu Republiku Hrvatsku, koja danas predvodi sve pozitivne procese na ovom prostoru”.

To su neke od iznesenih poruka, stavova, sjećanja i činjenica.

Svjedok sam svih tih događanja i danas 30 godina kasnije imam utisak, nakon svega izrečenog i napisanog, da ja ovdje nisam bio.

Zašto?

Navešću , neke moje dileme, sebe radi. Evo ih:

– Ako je HZ HB branila Bosnu i Hercegovinu zašto nije priznavala njena u Skupštini BiH usvojena državna obilježja, za koja su glasali i poslanici HDZ BiH?

– Ako je HZ HB bila drzavotvorna i mislila na BiH zašto joj je zapovjednike HVO-a postavljao predsjednik susjedne države, a oni sami isticali obilježja te iste države, te odavali počasti uz himnu te iste države?

– Nisu li krunice na epoletama, ustaške potkovice na džepovima uniformi i pozdravi „za dom spremni“ neodoljivo podsjećali na vrijeme NDH-a?

– Nije li nasilje nad našim komšijama Srbima, koji su svi odreda proglašeni četnicima, bilo vrlo slično metodama provođenim po Budakovim rasnim zakonima?

– Nije li naredba o obilježavanju kuća bijelim čaršafima od 9. maja 1993. godine  u svojoj biti rasistička ili fašistička?

– Šta je HZ HB-u smetala moja majka, domaćica, pa da je više puta SIS islijeđuje na Mašinskom fakultetu, maltretira, muči i šalje na Heliodrom, gdje joj nakon infarkta ne pozovu ni doktora? Je li to priča o BiH?

– O lovu na ljude, pljački, ubistvima, silovanjima, mučenjima i zatvaranjima u logore uz pokliče podrške drugoj državi, kažete, branila se BiH.

– Ko je dao sramne nazive ulica u gradu? Oni su još uvijek riječiti svjedoci za kakvu državu se HZ HB borila.

– Sjećam se i udžbenika za osnovne škole, odmah poslije rata, u kojima se djecu učilo da je njihova domovina Republika Hrvatska, a njihov predsjednik dr Franjo Tuđman. Gdje je tu tada bila Bosna i Hercegovina?

–  A ni danas situacija nije puno bolja. Gdje vladaju sljedbenici HZ HB prestaje BiH, odnosno ima je onoliko koliko se od nje može uzeti.

 

Mogao bih navesti bezbroj sličnih pitanja i mojih dilema. Ukratko, ja, iz iskustva, ne vjerujem u dobronamjernost ideje HZ HB. Sve mi je u posljednjih 30 godina ili otela ili uništila, proglasila me neprijateljem (imam dokumente), a i danas živeći u Mostaru i prateći šta sljedbenici te politike govore, propagiraju i rade imam prečesto dojam da je 1941. godina.

Upravo zato kad god se slave ovakve godišnjice i nad gradom blješti vatromet ja osluškujem korake u haustoru i očekujem da neko kundakom zakuca na vrata i povede me na put bez povratka, čemu sam svjedočio 1992. i 1993. godine.

Dok se svi ne zagledamo u sebe i ne suočimo sa prošlošću neće prestati suprotstavljena saopštenja dvaju klubova Gradskog vijeća, a to znači neće krenuti ni napredak u ovome gradu.

A ja pitam sve: Kako možeš slaviti ako ti je zbog toga komšija nesretan?

 

izvor: seaddjulic.blogspot.com


Komentari
Na vrh