Ko je izdao naredbu za pokolj civila hrvatske nacionalnosti u Grabovici kod Jablanice nije zvanično utvrđeno ni 30 godina nakon ovog zločina. Ono što je sigurno jeste da su ubijena 33 civila, da je najstarija žrtva u Grabovici bio 87-godišnji Marko Marić, najmlađa četverogodišnja Mladenka Zadro, da je u njih pucalo nekoliko pripadnika Devete brigade Prvog korpusa Armije RBiH kojom je, kako je to utvrdio Haški tribunal, komandovao Zulfikar Ališpago. Ipak, Tužilaštvo u Sarajevu, saznaje Žurnal, obustavilo je istragu protiv njega. Ališpago je optužen i za zločine u Trusini ali, zbog navodno narušenog zdravlja, posljednji put je pred sud izašao 2019. godine.
ŠTA JE UTVRDIO SUD U HAGU, A ŠTA TUŽILAŠTVO U SARAJEVU
Za zločine u Grabovici do sada je osuđeno pet neposrednih počinitelja, pripadnika jedinice koja je bila pod komandom Ališpage. Dokazano je da su ubili članove porodica Marić i Zadro, dok su ubice ostalih mještana u Grabovici i dalje nepoznate. Nikada nije utvrđeno ni ko je naredio ovaj zločin, tako da od dužnosnika Armije RBiH do danas niko nije odgovarao.
Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju sudilo se generalu Seferu Haliloviću, po komandnoj odgovornosti. Optužnica se ticala ubistava u selima Grabovica i Uzdol na području Jablanice i Prozora u septembru 1993. tokom vojne operacije „Neretva 93.“. Međutim, haški tužitelji nisu uspjeli dokazati ni da se akcija pod ovim nazivom uopšte i dogodila, a Halilović je pravomoćno oslobođen svih optužbi.
Prvostepena presuda Haliloviću je izrečena 16. novembra 2005., a Pretresno vijeće su činile sudije Liu Daquan, te članovi sudije Florence Mumba i Amin El Mahdi. Dvije godine kasnije, Žalbeno vijeće potvrdilo je oslobađajuću presudu Haliloviću.
Iako je Halilović oslobođen, Pretresno vijeće je, ipak, za Grabovicu utvrdilo niz činjenica. Tako su konstatovali da je „9. brigada bila pod komandom Zulfikara Ališpage u vrijeme kada su počinjeni zločini i da je Ališpago kao komandant te linije izdao naređenje za početak borbenih operacija na tom području.“
“Pretresno vijeće je konstatovalo da su predočeni dokazi nedovoljni da bi se utvrdilo da je Zulfikar Ališpago bio potčinjen Seferu Haliloviću”, stoji u presudi iz novembra 2005. godine.
Dalje se očekivalo od Tužilaštva BiH da reaguje na navode koje je utvrdilo Pretresno vijeće iz Haaga i da otvore istragu. Doduše, istragu jesu otvorili, ali su je isto tako i obustavili.
“Što se tiče predmeta za ratne zločine u Grabovici kod Jablanice 1993. godine, u Posebnom odjelu za ratne zločine vođena je istraga protiv Ališpago Zulfikara te je u predmetu donesena naredba o obustavi istrage”, odgovorili su iz Tužilaštva BiH na naš upit.
Dodaju da se u slučaju novih dokaza i saznanja istraga može ponovo pokrenuti, te naveli da Tužilaštvo BiH ima u radu predmet u odnosu na nepoznate počinitelje, za ratne zločine u Grabovici, na kojem se intenzivno radi, sa ciljem identificiranja i procesuiranja počinitelja ovog zločina.
Ime Zulfikara Ališpage spominje se i u predmetu koji se pred Sudom BiH vodi za zločine u selu Trusina. Optužen je da je propustio mjere na kažnjavanju potčinjenih vojnika zbog ubistva 18 civila i četiri pripadnika HVO u tom selu. Posljednje ročište mu je održano 2019. godine i od tada nije nastavljeno zbog navodno narušenog zdravstvenog stanja.
Zločinima u Trusini više ćemo se baviti u drugom nastavku DOSSIERA.
ENES ŠAKRAK PRIZNAO UBISTVO LJUBICE I MLADENKE ZADRO
Što se tiče Grabovice, Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju nedvojbeno je utvrdilo da je ovo selo od maja 1993. bila pod kontrolom Armije BiH i da su odnosi između mještana i tamo stacioniranih vojnika Armije BiH bili dobri. O ovome je bilo i niz svjedočenja. Neki od pripadnika Armije BiH bili su, čak, smješteni u kućama civila hrvatske nacionalnosti koji su odlučili ostati u Grabovici, vjerujući da im se ništa loše neće desiti.
Međutim, dolaskom jedinice 9. brigade atmosfera se u ovom selu mijenja. Počela su se dešavati nasilna djela, a u noći 8. septembra čuli su se i pucnji.
Pretresno vijeće je utvrdilo da je „jedna svjedokinja izjavila da je čula žene kako zapomažu i plaču, a ona je samo šutke sjedila na podu i čekala svoju sudbinu”, ali i da su do ranog poslijepodneva 9. septembra pripadnici jedinice Armije BiH koje su u to vrijeme bile prisutne u Grabovici ubili određeni broj mještana.
“Pretresno vijeće naročito uzima u obzir bešćutan način na koji je pripadnik 9. brigade ustrijelio Peru Marića sjedeći za stolom preko puta svoje žrtve. Pretresno vijeće uzima nadalje u obzir okrutan način na koji su ubijene Ljubica Zadro i Mladenka Zadro. Ljubica Zadro nosila je u naručju svoju četverogodišnju kćer Mladenku kada su u njih obje iz blizine pucali pripadnici 9. brigade”.
Ljubicu Zadro i njenu četverogodišnju kćerku Mladenku ubio je pripadnik Devete brigade Prvog korpusa Armije BiH Enes Šakrak, dok je Peru Marića i njegovu suprugu ubio Mustafa Hota.
Šakrak je priznao krivicu i sa Tužilaštvom KS je sklopio sporazum na osnovu kojeg je 2003. osuđen na 10 godina zatvora. Sporazumom je priznao ubistvo Ljubice i Mladenke Zadro i obavezao se na svjedočenje protiv saboraca.
Svjedočio je u Haagu i pred Kantonalnim sudom u Mostaru.
Pretresno vijeće saslušalo je iskaz Enesa Šakraka o ubistvu porodice Zadro. On se pred sudom u Bosni i Hercegovini izjasnio krivim po optužbi za ubistva Ljubice i Mladenke Zadro za koje mu je izrečena osuđujuća presuda. Naveo je da je odlučio da iznese istinu o ubistvu ove porodice jer se kaje zbog onoga što je učinio. Pretresno vijeće konstatuje da je Enes Šakrak pouzdan svjedok, te da je njegov iskaz potkrijepljen drugim dokazima koji su predočeni Pretresnom vijeću.
Porodica Zadro živjela je u dvije susjedne kuće na desnoj obali u Grabovici. Porodicu su činili Ivan i Matija Zadro, njihov sin Mladen sa suprugom Ljubicom i djecom Goranom, Zoranom i Mladenkom.
Negdje između podneva i 13:30 sati 9. septembra, pripadnici 9. brigade Enes Šakrak, Sead Karagić i Haris Rajkić stigli su u kuće porodice Zadro. Zatražili da im se pokaže gdje je stoka. Mladen, Ivan i Matija Zadro odveli su ih do obližnje štale. Ljubica Zadro je ostala u kući. Enes Šakrak ušao je u štalu sa Mladenom Zadrom, dok su Ivan i Matija ostali napolju sa Seadom Karagićem i Harisom Rajkićem. Šakrak je izvana čuo pucnjeve i ispred štale je ugledao tijela Ivana i Matije. Karagić i Rajkić su zatim ubili Mladena dok je izlazio iz štale.
Tri vojnika vratila su se u kuću, gdje su zatekli Ljubicu Zadro i njenu kćer Mladenku. Vojnici su ih odveli do štale. Enes Šakrak je iz blizine pucao na Ljubicu koja je u naručju nosila kćerku Mladenku.
Dječaci Goran i Zoran sakrili su se od vojnika i jedini su preživjeli.
UBISTVO PERE I DRAGICE MARIĆ
Kantonalni sud u Sarajevu je 2003. osudio Mustafu Hotu na devet godina zatvora zbog ubistva Pere Marića i njegove supruge. I ovo ubistvo je spomenuto u obrazloženju presude Haliloviću, a u odnosu na događaje iz Grabovice i svjedočenje Šakraka.
Pero i Dragica Marić bili su stariji par i imali su po osamdesetak godina. Kada je 8. septembra na desnu obalu stigla 9. brigada, osam vojnika iz te brigade smjestilo se u njihovu kuću, a među njima i komandir čete Nihad Vlahovljak. U početku, Pero Marić nije želio da smjesti te vojnike, ali je na kraju pristao da im dopusti da koriste dvije sobe u kući. Problema nije bilo sve do oko 15 sati kada su vojnici vidjeli fotografiju sina tog para u uniformi HVO. Prema riječima Enesa Šakraka, vojnici su u kući počeli vrijeđati Peru Marića. Poslije nekog vremena situacija se smirila i jedna grupa vojnika je sjela s Perom za sto ispred kuće, gdje su pili kafu i razgovarali.
Vojnici za stolom su većinom bili pripadnici 9. brigade, ali sastav te grupe neprestano se mijenjao kako su vojnici dolazili i odlazili.
Enes Šakrak je naveo da je Pero Marić ubijen 8. septembra predveče. Prema njegovim riječima, u kuću je došao pripadnik 9. brigade Mustafa Hota koji je sjeo za sto preko puta Pere. Imao je automatsku pušku iz koje je iznenada ispalio dva-tri metka u Peru.
Šakrak je naveo da je te noći, dok je on spavao u sobi u Perinoj kući, ubijena i Dragica Marić. Najprije je čuo glasove u kući, među kojima je prepoznao glas Mustafe Hote, a zatim je čuo pucnjavu.
SVJEDOČENJE ŠAKRAKA PRED MOSTARSKIM SUDOM
U Kantonalnom sudu u Mostaru tokom 2007. godine izrečena je presuda od po 13 godina zatvora Nihadu Vlahovljaku, Seadu Karagiću i Harisu Rajkiću. Oni su osuđeni zbog ubistva Ivana i Matije Zadro i njihovog sina Mladena, a Vlahovljak po komandnoj odgovornosti.
Kako su mediji u to vrijeme prenosili, Šakrak je svjedočio pred Kantonalnim sudom u Mostaru da je Vlahovljak svojoj jedinici prenio naredbu o „čišćenju terena“, ali da ih je upozorio da ne rade gluposti jer će se saznati „kad tad“. Kazao je i to da je Vlahovljak prenio poruku, ali da nije naredio da se ubijaju civili.
Nihad Vlahovljak nikada nije otkrio ko je njemu izdao naredbu.
Ovih pet presuda su, inače, jedina pravda koju su dobile porodice žrtava iz Grabovice, sela kod Jablanice, a koje pripada mostarskoj općini. Nikada nije otkriveno ko je naredio ubistva civila, mahom žena i staraca.
Neki od svjedoka su, prema pisanju medija, govorili i o drugim zločinima u Grabovici, za koja do danas niko nije odgovarao. Tako se od njih moglo čuti da su pripadnici 9. brigade na križ razapeli Jozu Brekalo, dok su njegovu suprugu Luci živu spalili.
Jednu ženu su pred njenim suprugom silovali, a zatim odveli u logor. Nesretna žena je nakon zatočeništva, po dolasku u Mostar, počinila samoubistvo.
UBISTVA CIVILA U UZDOLU
U optužnici protiv Halilovića spominjali su se i zločini počinjeni 1993. u Uzdolu. Pripadnici Samostalnog prozorskog bataljona pod komandom Envera Buze, u sklopu akcije Neretva 93., upali su u selo i ubili 25 mještana.
Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda u Haagu konstatovalo je da su zločini počinjeni tokom napada na Uzdol, što je predstavljalo dio vojnih borbenih operacija.
“Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je postojao neksus između krivičnih djela počinjenih u Grabovici i Uzdolu i oružanog sukoba na tom području”, stoji u presudi.
Dokazi pokazuju da su borbe započele u školi u Ceru i da su ubistva mještana po kućama u uzdolskim zaseocima izvršena odmah poslije toga.
Na ovom području odvijale su se žestoke borbe između jedinica pod komandom Armije BiH i HVO-a.
“Iz dokaza slijedi da su se stanovnici tog područja pokušali spasiti tako što su napustili svoje domove. Suprotno tvrdnji odbrane, Pretresno vijeće je konstatovalo da su žrtve ubijane namjerno i posebno primjećuje da je nekoliko žrtava ubijeno iz neposredne blizine, a ubijana su i djeca”.
Pretresno vijeće primjećuje da su neka od ubistava počinjenih u Uzdolu bila osobito okrutna. S tim u vezi Pretresno vijeće uzima u obzir ubistvo Anice Stojanović koja je bila u polu-sjedećem stavu pokraj svoje kuće kada ju je vojnik, koji je stajao tri metra dalje, ubio hicem u glavu. Iz jednog iskaza slijedi da je kriknula ime svog sina prije nego je ubijena.
“Pretresno vijeće također uzima u obzir i dokaze iz prve ruke o ubistvima Ruže Zelić i njeno dvoje djece koja su u vrijeme smrti bila stara 13 i 10 godina. Njih troje je pokušalo pobjeći vojnicima, no ovi su ih uhvatili. Ruža Zelić je preklinjala vojnike da ih ne ubiju, no svo troje je ustrijeljeno”, utvrdilo je Prvostepeno vijeće, a sve piše u prvostepenoj presudi Seferu Haliloviću iz 2005. godine.
Zbog ratnog zločina u Uzdolu pred Sudom BiH pravomoćno je osuđen Enver Buza, v.d. komandanta Samostalnog bataljona Prozor i to na osam godina zatvora.
Apelaciono vijeće je navelo da su pripadnici ove jedinice na okrutan i svirep način u Uzdolu izvršili zločin nad 27 civila, među kojima su bili žene, djeca i starija lica. Vijeće je konstatovalo da je Buza fizički bio blizu mjesta zločina, a kasnije od Službe javne bezbjednosti imao informacije o zločinu, dodajući da nije naredio istragu o dešavanjima u Uzdolu.
Suđenje Buzi počelo je 14. novembra 2016., a pravomoćna presuda je izrečena u junu 2021.
ZLOČINI U TRUSINI
U sjevernoj Hercegovini zločini su počinjeni i u selu Trusina. Pripadnici specijalnog odreda Zulfikar, kojim je komandovao Zulfikar Ališpago, napali su Trusinu 16. aprila 1993. Ubili su četiri pripadnika HVO i 18 civila, a njihove kuće su kasnije opljačkali i spalili. U junu 2010. podignuta je optužnica protiv Nihada Hodžića i još pet osoba među kojima je bio i Zulfikar Ališpago.
Ročište za izjašnjenje je održano u julu 2010., ali je postupak u odnosu na Ališpagu razdvojen u martu 2014. godine.
U međuvremenu, Nedžad Hodžić je osuđen na 12, Nihad Bojadžić na 15, a Mensur Memić na 10 godina zatvora, dok su Dževad Salčin i Senad Hakalović oslobođeni optužbe za zločin u Trusini. Još ranije za zločine u Trusini u Sudu BiH su pravomoćno osuđeni Edin Džeko na 13 i Rasema Handanović na 5,5 godina zatvora.
Sudski postupak protiv Ališpage i dalje traje.
(izvor – zurnal.info)
naslovni foto – hercegovina.info
