Preko puta zgrade tuzlanskog zatvora, u dvorištu na raskršću ulica Đure Đakovića i Petra Kočića, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, rasla je skupina dječaka, a među njima i dva brata – Amir i Mirza Delibašić.
Prvi lider i drugi tihi, neprimjetni, mršavi dječak od kojeg će postati jedan od najboljih košarkaša ovog dijela svijeta i nešto šire.
“Da je tada neko došao i pogledao nas, jedini za koga ne bih ni pomislio da će biti vrhunski sportaš bio je Mirza”, pričao je Besim Smajlović, jedan od prvih rokera u Tuzli.
Bilo je i onih što su u bratu Amiru prepoznali talent veći i od Mirzinog, ali brat/lider je bio od ljudi što im ide sve i sve im brzo dosadi. Na prvim treninzima Mirza Delibašić je imao problem s trčanjem: gazio je punom nogom. Dok su drugi radili s loptom, on je istrčavao krugove i učio pravilan brzi korak.
Besim, prijatelj iz djetinjstva, svega se sjeća: “Brzo su shvatili da mi imamo volju, a on nešto što se ne može ni opisati. Kasnije smo išli na sve utakmice i nismo ni navijali toliko za ‘Slobodu’ koliko za njega. Čuj, naš drug igra u prvom timu, dobije dres i patike džabe… Tako je bilo sve do kraja, svaki njegov koš smo opisivali jedni drugima, a on nam je vraćao tako što nikada, iako je većinu života proveo u Sarajevu, nije prekidao veze s Tuzlom.”
Mirza Delibašić rođen je u Tuzli 9. januara 1954. godine, a umro u Sarajevu početkom zime 2001. godine. Uvršten je među 50 osoba koji su najviše doprinijeli košarkaškoj Euroligi.
Preuzeti tekst sa FB
