Možda će rezolucija omogućiti da se o genocidu u Srebrenici uči u školama negdje na Zapadu, a možda je samo naivnom Bošnjaku radovanje!
Piše: Amina Čorbo-Zećo
Kada je bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko 2021. godine zabranio negiranje genocida, tačnije nametnuo odredbe zakona kojim će se kažnjavati oni koji javno odobre, poreknu, grubo umanje ili pokušaju opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, našoj sreći nije bilo kraja.
Tek pojedine mudrije glave šutjele su ili, pak, upozoravale da može biti riječi o tripartitnoj agendi u kojoj Bošnjacima pripada kažnjavanje negiranja genocida, Srbima ide državna imovina, a Hrvatima Izborni zakon po željama Dragana Čovića.
Danas, možemo konstatovati da smo se prerano radovali, jer negiranje genocida nije prestalo, a Tužilaštvo BiH na čelu sa Milankom Kajganićem tek je podiglo jednu ili dvije optužnice, pri tome vješto izbjegavajući optužiti visoke zvaničnike vlasti iz Republike srpske, prije svih Milorada Dodika, koji svakodnevno negiraju genocid. Javno da javnije ne može biti!
Ali, Bošnjaci ništa nisu naučili. Prerano radovanje ponovili smo i kod priče o rezoluciji o Srebrenici, koja treba biti usvojena u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Trenutno niko ne zna kada će biti glasanje o pomenutoj rezoluciji, a konstantno se, iz različitih razloga, odgađa izjašnjenje o njoj.
Prerano smo se radovali rezolucijama o Srebrenici devesetih, pa one ništa nizozemskom bataljonu nisu značile!
Kao što reče kolega Avdić, mi se radujemo rezoluciji UN-a o genocidu, počinjenom u zaštićenoj zoni UN-a!
Zbog ubrzanog pogoršavanja humanitarne situacije i samo nekoliko dana nakon masakra na školskom igralištu, 16. aprila 1993. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojilo je Rezoluciju 819, kojom je Srebrenica proglašena „zaštićenom zonom“. Zonom u kojoj će kasnije poteći rijeke krvi!
Sada te iste zemlje se poigravaju sa osjećanjima preživjelih, te ionako reduciranu rezoluciju dodatno opterećuju amandmanima Crne Gore, koji potenciraju individualnu odgovornost, iako je to jasno napisano u nacrtu rezolucije.
Stiče se dojam da se opet mažu oči narodu nad kojim je počinjen genocid, a do sada smo samo imali štetu. Od same vijesti da će se rezolucija usvojiti, povampireni srbijanski i zvaničnici iz Republike srpske prijete na svaki način. Od priče da ‘srpski narod nije genocidan’, do priče da će BiH, ovakva kakva jeste, nestati ako se rezolucija usvoji!
Nešto slično kao što je Karadžić prijetio da Alija vodi ‘muslimanski narod u nestanak’!
Današnje prijetnje ugrožavaju sigurnost Bošnjaka u etnički očišćenom entitetu Rs, gdje oni koji su se vratili na svoja ognjišta nemaju pravo na miran život, jer su kontinuirana meta tih povampirenih politika.
I tek što smo malo prodrmali glavom, i shvatili da ova rezolucija nije obavezujuća, te da osim moralne satisfakcije, nema drugog značaja, Rusija se uplete i zatraži vanredno zasjedanje Vijeća sigurnosti UN-a. Na njemu smo slušali Željku Cvijanović, koja je cijelom svijetu podastrla laži u kojima je navela zašto BiH nije moguća!
I sve to nije bilo dovoljno da se konačno zakaže sjednica i konačno usvoji Rezolucija, stiže novo odlaganje. Optimisti u ovom slučaju mole se Bogu, kome bi drugom, da ipak sve bude gotovo prije godišnjih odmora.
A, na odmor neće Aleksandar Vučić. On će opet put New Yorka, jer osjetio je trenutak da bi mogao stići do cilja. Ide u novi krug lobiranja, a za to vrijeme ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković brani kartel i uhapšene u akciji ‘Crna kravata’.
Tek će jučer nonšalantno medijima reći da ga ne zanima šta Dodik misli, a da o rezoluciji nema razgovora ni pregovora. Ipak, ima i jednog i drugog, jer je jedan amandman Crne Gore i prihvaćen, ali Konaković to ne može znati, kada se ne bavi svojim poslom, već nekim koji je dijametralno suprotan od njegovih nadležnosti!
Možda će rezolucija omogućiti da se o genocidu u Srebrenici uči u školama negdje na Zapadu, a možda je samo naivnom Bošnjaku radovanje!
