U BiH se prije odlaska na hadždž prouči ikrar dova za one koji odlaze na ovo sveto mjesto. To su momenti kada se čovjek veseli odlasku na mjesto gdje je hodio Polsanik s.a.v.s. i odakle je potekla baklja islama.
Jedna od onih koji će hodočastiti ovo sveto mjesto je Mejra Đogaz iz Srebrenice kojoj su u genocidu ubijena tri sina i muž. Ahmed ef, Hrustanović je upravo njoj posvetio Facebook status kojeg prenosimo u cjelosti.
Danas, na hadžskoj (ikrar) dovi, u duši naše majke Mejre Đogaz isprepliću se tuga i radost.
Mejri su u genocidu u Srebrenici ubijena tri sina; Zuhdija, Mubib i Omer i muž Mustafa. Četiri stupa njenog života srušena su u jednom zločinačkom trenutku koji je ostavio ožiljak ne samo na njenom srcu, nego i na duši cijelog naroda.
Ipak, danas je Mejra vesela. Njeno srce je ispunjeno posebnom radošću zbog odlaska na hadž, ali ta radost nosi veo tuge. Tuga za sinovima i voljenim Mustafom prekrila je slavlje, kao što oblak zakloni sunce, nježno, ali neumoljivo.
Ikrar dove su u našoj tradiciji trenuci radosti, ponosa i časti. Veselimo se zbog onih koji odlaze na hadž, jer znamo da će njihova dova pred Kućom Božijom, najsvetijem mjestu islama, biti i za nas. Znamo da će na Arefatu, pod zvijezdama Medine, u Mekki, neko izgovoriti naše ime i moliti Svevišnjeg za oprost, milost i olakšanje.
Mejra je, međutim, dovu započela drugačije. Tražila je da se uči Jasin za duše njenih sinova i muža. Nije to bio običaj, ali je to bio njen uslov, izraz njene vjere, tuge i nade. Tako smo i učinili. Učili smo Jasin i prisjećali se onih koji su u zemlju položeni bez zbogom, bez mezara, bez glasa.
Na poljima genocida, mi se drugačije ne znamo radovati. Nije da ne znamo, nego ne želimo i ne možemo. Jer naš smijeh je uvijek pomalo zaglušen jecajem koji ne prestaje. Jer naš osmijeh uvijek prati sjena onih koji nedostaju. Jer naš život je prošaran prazninom koju ni vrijeme ne može ispuniti.
Ali zato se oslanjamo na Boga. On zna sve naše boli. On vidi svaku suzu. On jedini može izliječiti srca slomljena tugom, utješiti duše koje su izgubile sve. On daje sabur, On daje nadu. I On obećava nagradu onima koji izdrže.
Naša Mejra to zna. Znaju to sve majke Srebrenice, Podrinja, Bosne, Plastine. Majke koje žive bez svojih sinova, ali s vjerom u Uzvišenog. One ne traže pažnju. One ne viču. One šute, skromno, tiho, dostojanstveno. Njihov nijemi vapaj odzvanja do Arša.
Njihove oči govore više nego hiljadu riječi. A njihovo srce, iako slomljeno, pokazuje snagu koju samo majka može nositi. One su majke ummeta Muhammeda, a.s., majke nade, majke bola i ponosa.
I kada takva majka ide na hadž, to nije samo radost, to je poklon cijelom narodu. To je tiho svjetlo usred tame koje govori: još smo tu, još se nadamo, još vjerujemo.
Patria
