Umro je naš Mevludin EKMEČIĆ Lutka.
1929. -2021. akademski slikar iz Brčkog.
Bio je izvanredan slikar i portretist, profesor, galerist – društveno angažiran kroz razvoj i osnivanje mnogih galerija, umjetničkih ustanova, kolonija i manifestacija u Bosni i Hercegovini. Ipak, najznačajnije rezultate je postigao na mjestu dugogodišnjeg upravitelja jedinstvene Galerije portreta u Tuzli, te osnutak Ateljea Ismet Mujezinović u Tuzli i međunarodne manifestacije Interbitef. Osnivač je nekoliko regionalnih legata i umjetničkih kolonija. Legat Haim Pinto, Adela Behr Vukić i kolonija Srebrenik.
Aktivno je surađivao na osnutku Galerije Rizah Štetić u Brčkom, Hasan Kikić u Gradačcu, Galeriji franjevačkog samostana Dubrava i Galeriji Bošnjačkog instituta u Sarajevu.
Izlagao je puno, na samostalnim i kolektivnim izložbama, te izdao nekoliko mapa arhitektonske tematike i gradova koji nestaju (Staro Brčko, Stara Tuzla, Sarajevska Baščaršija)
Odlikovan je mnogim umjetničkim i društvenim nagradama, te Počasnim doktoratom Univerziteta u Tuzli.
2017. je sa bratom Fadilom Ekmečićem utemeljio Fondaciju Legat Ekmečić u Brčkom kao prvu umjetničku zakladu u kojoj se čuva umjetnička ostavština darovite familije Ekmečić i Morić, kao trajni podsjetnik na ulogu i značaj umjetnosti i kulture.
Gradu Brčkom je posvetio i grafičku mapu Staro Brčko u kojoj je sačuvao sjećanja na grad i vedute koji nestaju.
Autor je bolne mape Genocid nad Bošnjacima, nastale tokom rata, te knjige Sjećanje na ljude mog vremena.
Zadnju retrospektivnu izložbu imao je tokom prošle godine koja je u maniri najboljih vremena prošla kroz tri grada: Tuzla – Brčko i Sarajevo!
Neka mu je laka bosanska zemlja koju je toliko volio!
Prof.dr. Ibrahim Krzović, predgovor iz Kataloga Retrospektivne izložbe slika i crteža povodom 90 godina života i 72 godine umjetničkog rada
“Dobroćudni violinista na krovu svijeta!
Neki ljudi spajaju različite čestitosti. U nekima se one rode, u nekima se sabiru, izgrade i plode, sad na jedan, sad na drugi način. Mnogi koji su susretali Mevludina Ekmečića, vidjeli šta radi i slušali kako govori odmah su stekli dojam o nekome i nečemu što podsjeća na snažno vrelo obilne vode i klokotanje dubine. I sada se to može i čuti i vidjeti na njegovim slikama.
Cijeli novi ciklus slika, ulja na platnu i akvarela, nastao u godinama mirovine, pokazuje nesmirenu energiju i želju njegovog govora i geste crtežom i bojom.
Mevludin Ekmečić, akademski slikar, galerista muzealac, likovni pedagog, brižni član brojne porodice, pokretač i realizator kulturnih i umjetničkih programa, odbojkaš, državni reprezentativac, razvio je svestrano djelovanje odmah nakon što je diplomirao na Akademiji u Zagrebu 1960. godine.
Velikom energijom i entuzijazmom koji su ga posebno krasili, a entuzijazma nije nedostajalo i tadašnjim generacijama mladih, uspijevao je razviti i ono što čini primarnu i izvornu potrebu mladog i talentovanog umjetnika, čovjeka koji olovkom i perom, znanjem i strašću iscrtava linije, oblikuje neki lik, figuru, vedute. Zar nije taj svestrani aktivizam čovjeka koji djeluje između Brčkog, Pariza, Sarajeva i Zagreba, Tuzle i Zuricha, svjetskih centara umjetnosti, jednako kao i učešće na velikim gradilištima ondašnje socijalističke obnove i izgradnje, prijetio da ideali kolektiviteta potisnu njegove umjetničke porive.
I činilo se ponekad da se više bavi drugim nego sobom, da radi za druge, postavlja izložbe, pokreće i vodi institucije. Činilo se da se osjeća odgovornim kako ne bi nezapaženo ostalo djelo i djelovanje drugih.
Bio je i ostao dobroćudni violinista na krovu svijeta! “
