Piše: Viktor Ivančić (Portalnovosti)
Nino Raspudić, talijanist, šarlatan i zastupnik Mosta u hrvatskome parlamentu, uz ostalo je, može biti, i sitni plagijator. Može biti, kažem, al’ ne mora da znači. A treba pošteno reći i to da bi eventualna sklonost kopipejstanju spadala među najmanje loše od njegovih intelektualnih i moralnih osobina.
Prije nego što je Most pokrenuo saborsku proceduru da se Željko Komšić proglasi nepoželjnom osobom na teritoriju Republike Hrvatske (jerbo da se “nelegitimno postavlja na položaj predstavnika hrvatskog naroda pomoću glasova drugog naroda u BiH”), stranački ekspert za istočno susjedstvo potrudio se egzaktno definirati političku funkciju nepoželjnog lica. “Najpreciznije bi bilo reći”, rekao je, “da je Komšić antihrvatski član Predsjedništva BiH”, pa onda to ponovio više puta pred više susretljivih kamera.
Može biti (al’ ne mora da znači) da je Nino Raspudić, koji je nacionalist, “preciziranje” pozicije Željka Komšića kao “antihrvatskog člana Predsjedništva BiH” preuzeo od mene, koji sam antinacionalist.
Zbog onih koji bi mogli istrčati pred rudo i nesmotreno pomisliti kako ipak postoji nekakav montažni most između nacionalista i antinacionalista, bolje je odmah raščistiti stvar: Raspudić smatra da je postojanje “antihrvatskog člana Predsjedništva BiH” nešto vrlo loše, a ja da je to nešto vrlo dobro. Čak odlično. Samo, nažalost, nedovoljno – jer fenomen još uvijek nije uzeo maha kod ostalih konstitutivnih naroda u susjednoj državi. Iako pojava Denisa Bećirovića, za kojeg je po svemu sudeći glasalo podosta Hrvata, budi stanovitu nadu…
Prije četiri godine, pod naslovom “Dajmo vlast izdajnicima!“, na portalu tačno.net izložio sam iscrpno elaborirani prijedlog da se, umjesto po jednoga Hrvata, Bošnjaka i Srbina, za članove Predsjedništva BiH biraju po jedan Antihrvat, Antibošnjak i Antisrbin. Ako već zbog postojećih nacionalističkih propozicija “slučaj Komšić”, tj. slučaj “antihrvatskog člana Predsjedništva”, nije moguće izbjeći, ne treba ga ni izbjegavati, nego proširiti i konzumirati u što obilnijim obrocima. “Slučaj Komšić”, zaključio sam, “prestat će biti relevantan kada se osigura njegova hipertrofija i ravnopravna raspodijeljenost na sve nacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini”.
Tehnička izvedba prijedloga podrazumijevala je da se svakom Hrvatu, Bošnjaku i Srbinu koji živi u BiH uskrati pravo da na izborima svoj glas dodijeli kandidatu koji pripada istome narodu kao on, ali bi zauzvrat imao pravo koristiti dva izborna glasa, te ih po nacionalnom ključu rasporediti na kandidate drugih dvaju konstitutivnih naroda. Budući da dosadašnje iskustvo upućuje na to da bi većina Hrvata, Bošnjaka i Srba u takvoj prilici ukazali povjerenje kandidatima za koje vjeruju da pripadnicima ostalih naroda idu ponajviše na jetra, rezultat je lako predvidjeti: Srbi i Hrvati bi za člana Predsjedništva BiH izabrali Bošnjaka kojeg Bošnjaci preziru, Hrvati i Bošnjaci Srbina kojeg Srbi mrze, a Bošnjaci i Srbi Željka Komšića.
Idejna osnova prijedloga polazila je od toga da nacionalizam treba poraziti zaoštravanjem njegovih kriterija, kako bi ovi nakon stanovitoga roka dobili prihvatljive parodijske oblike. U praktičnome smislu, pak, nema dvojbe da bi Antihrvat, Antibošnjak i Antisrbin u visokome tijelu vlasti funkcionirali sto puta bolje od Hrvata, Bošnjaka i Srbina. Poželjne profile nacionalnih vođa jamčili bi glasovi dušmana, što na koncu znači da bi se svaki etno-predstavnik nastojao udvarati svima osim svojima. I to s punim pravom.
Naime, zna se da ljubav prema vlastitome narodu može biti bezgranična koliko i ambis. Dok god tipovi poput Raspudića, Petrova ili Grlića Radmana vode brigu o Hrvatima, ma gdje oni boravili, možemo biti sigurni u izvjesnost njihova stradanja. Ili, kako je zapisano u spomenutom prijedlogu: “Nacionalno orijentirani domoljubi su neusporedivo veće štetočine od nacionalnih izdajnika. Izdajom se naciji ne može nanijeti ni približno toliko nesreće, zla i bijede koliko neumjerenim obožavanjem. Izrodi su, najkraće rečeno, nacionalni heroji nepriznata statusa.”
Naravna stvar da je pretenciozno insinuirati kako je raspištoljeni Nino Raspudić dosjetku o “antihrvatskom članu Predsjedništva BiH” preuzeo iz tog satiričnog štiva: u uvodu ovoga teksta pokušao sam s niskim motivima zavesti lakovjerna čitatelja. Štoviše, rečenoga “antihrvatskog” političkog subjekta i sȃm sam preuzeo iz tuđmanovskog blata kakvim je i danas naplavljen hrvatski javni prostor, dakle iz materije kojom se Raspudić redovno hrani i zahvaljujući kojoj osigurava pravilan rast i razvoj. Tek, priznajem da mi je zabavna zajednička terminološka osnova nepomirljivih suprotnosti, jer onome s čime se ja sprdam šarlatan iz Mosta pridaje sudbinsku težinu, a ono što mene potiče na bljuvanje kod njega izaziva divljenje.
U principu moraš biti dobar komad bitange da zatražiš da bilo tko bude nepoželjna osoba na teritoriju zemlje u kojoj stjecajem okolnosti živiš. Moraš biti netko tko je apstrakciju “nacionalnog interesa” prilagodio vlastitome mentalitetu, a taj je bez sumnje batinaški. Jer samo batinaš – ako se ne radi o privatnome domu – sebi može dati pravo da određuje tko gdje smije ili ne smije dolaziti, tko je poželjan, a tko nepoželjan.
Institut persona non grata je omiljeni separe totalitarnog uma, ladica u koju je spremljen podmazani i nabijeni pištolj. A u širem kadru ljuljuška se vizija države kao dobro utvrđene i bodljikavom žicom opasane utvrde, gdje se obavlja kontinuirano razvrstavanje na čiste i nečiste, na zdrave i kužne, kako među onima što bi u utvrdu mogli ući, tako i među onima koji su već u njoj. Ambijent je, takoreći, logorski, uz začudan moment da je veći dio ljudstva s unutrašnje strane žice ispunjen snažnim patriotskim ushitom, dok Raspudić i njegovi partijski panduri sa stražarskih kula objavljuju za koga u nacionalnom brlogu ima, a za koga nema mjesta.
U zasad malo vjerojatnom slučaju da glasačka većina u Saboru prihvati inicijativu Mosta, ta bi se slika učvrstila, kao i svijest o tome da kapija, kada su “antihrvati” u pitanju, regulira promet u oba smjera. Zabrana ulaska u Hrvatsku za Željka Komšića bila bi uvertira u obavezu odlaska iz Hrvatske za individue poput ovoga potpisnika i njemu sličnih. Pristojna čovjeka to tjera na oprez i distancu. Tamo gdje terevenči pijano hrvatstvo, valja se kloniti alkoholnih avantura i s gnušanjem odbiti ponuđenu čašicu – biti persona non grappa.
Nino Raspudić i njegovi domoljubni jurišnici harangirali bi zbog “nacionalne ugroženosti” i bilo kojim drugim povodom, jer haranga je smisao, a povod izgovor. Politička nevjerodostojnost Željka Komšića, njegovo paktiranje s bošnjačkim nacionalistima i bleferska navada da “građanski princip” brusi baš u okviru etnički modeliranog tijela vlasti – umjesto da se, shodno proklamacijama, s tim modelom nemilosrdno obračuna – nemaju ništa s tim.
Nešto iskreniji uvid u kolektivnu prošlost vodi ka neumoljivu zaključku da formacija pod nazivom “narod” u pravilu biva žrtvom svojih adoranata, a ne svojih izmišljenih ili stvarnih neprijatelja, pa je i Raspudićevo skrbništvo nad Hrvatima za Hrvate pogubnije od Komšićeve izdaje. Ovaj drugi ih barem ne uvjerava u to da s nacionalnim identitetom počinju i završavaju sve njihove političke mogućnosti.
Utoliko mi se čini prikladnim tekst okončati istom rečenicom kojom sam završio i svoj četiri godine star prijedlog. Kada ljudsko biće sa sveukupnošću svoje građanske egzistencije biva svedeno na Hrvata, Srbina ili Bošnjaka, to je mali korak za čovjeka, ali veliki za nečovječnost.
