Amir Šećić, 23-godišnji mladić čija je tužna životna sudbina, no ipak sa sretnim nastavkom, ganula mnoge Bosance i Hercegovce, objavio je autobiografsku knjigu “Teško da sam bio dijete”, koju je i promovirao u Tuzli, Sarajevu i Srebrenici. Knjigu je posvetio tragično nastradalom ocu Ibrahimu, koji je ubijen u srebreničkom genocidu i kojeg nikada nije upoznao. Ona svjedoči o njegovoj pobjedi nad nesretnim okolnostima, preprekama i životnim iskušenjima koja je prošao nakon što ga je kao bebu majka ostavila, a uprkos svemu ostao je častan i pošten, i takav s ponosom nosi prezime svog oca.
– Rođen sam 10. novembra 1995. u Tuzli. U bolnici sam bio tri dana. Nakon ta tri dana, moja majka je pobjegla iz bolnice, a ja ostajem u njoj. Iz bolnice sam prebačen u Dom za nezbrinutu djecu Tuzla, gdje sam živio do svoje dvadesete godine. Oca nikada nisam upoznao, ubijen je u Srebrenici 1995. godine. U domu sam preživio mnogo toga, jer je u istom tom domu bilo smješteno devedeset posto djece iz Srebrenice. Iz tih razloga knjiga je nastala- u kratkim crtama Amir Šećić opisuje svoj trnovit životni put.
Odrastanje bez roditelja, ljubavi majke i oca, podrške, pomoći, savjeta najbližih, sa saznanjem da ga je majka napustila, najteža je bol ovog mladića koju nosi kroz život. Dijelio je istu sudbinu mnoge djece iz Srebrenice. Bio je sam i u svojim pobjedama, ali i porazima.
Ipak, ispravnim razmišljanjem i odlučnošću da učini svoj život najboljim što može, izborio se za pravi put i samostalnost, posao od kojeg živi. Završio je osnovnu i Srednju saobraćajnu školu i stekao zvanje vozača motornih vozila i PTT tehničara. Danas radi u ugostiteljstvu i sam zarađuje za svoju koru hljeba i krov nad glavom, što je njegova najveća pobjeda.
– Kada živite u domu sa ljudima koji su preživjeli streljanje i gledali smrti u oči, onda se i u vama budi hrabrost, borite se da budete hrabri kao i oni. U domu je većinski dio djece bio iz Srebrenice kao i ja, no ja sam bio beba i ne sjećam se tog pakla i tog rata, ali sada se borim u ovom svom ratu koji nije stao, i u mom životu je tek počeo. To je razlog mog pisanja- govori ovaj hrabri mladić.
Knjigu “Teško da sam bio dijete” pisao je dvije godine, a za njeno štampanje imao je pomoć Beriza Turnadžića, Bosanca koji živi i radi u Americi. Sretan je da je njegova priča, satkana od mnogih gorkih, ali i lijepih emocija, došla do mnogih i dalje se širi, a izazvala je brojne reakcije.
– Svi koji su se putem medija upoznali sa knjigom, kontaktirali su me preko Facebooka ili su došli do mog broja telefona i stalno mi upućuju čestitke, zainteresirani su za kupovinu knjige i imaju želju da je promoviramo u njihovom gradu. Svako njihovo javljanje donosilo je brojna pitanja, a i oni i ja smo emotivno doživjeli te razgovore, praćene bolom i suzama. Mnogi od njih imaju svoju djecu, i zanimalo ih je kako sam živio i odrastao uskraćen za mnoge stvari, u ustanovi gdje je šansa za dalji uspjeh minimalna- nastavlja Amir.
Poziv da predstavi knjigu i svoju životnu storiju imao je i iz Amerike, Švicarske, Danske i drugih zemalja Europe.
– Za Ameriku čekam konkretan dogovor, a promociju ću imati u Švicarskoj početkom juna, tačnije prvog dana Bajrama. Također, u julu, pred sami ukop žrtava knjigu ću predstaviti i u Potočarima- kaže 23-godišnjak.
Ponosan na svoju hrabrost i istrajnost, sve što je postigao do sada i ispravan životni put, Amir nastavlja rad i borbu sa preprekama. Želja mu je da jednog dana osnuje svoju porodicu, i svoju djecu obgrli ljubavlju i pažnjom, onom nezamjenjivom roditeljskom. Onom koja mu je bila uskraćena.
– Ne razmišljam šta ću za pet ili deset godina. Želim ići stepenicu po stepenicu. Jednog dana želim zasnovati svoju porodicu, jedva čekam da se desi to što čovjeka može činiti sretnim i ponosnim, samo tada ću znati šta je život. Kada se desi dolazak djece na ovaj svijet, tada mogu reći da sam ponosan na sebe. A, ponosan sam na ono što danas jesam- ističe Šećić.
