Ne puca, to je jedina sretna istina naše današnjice.
Piše: Rasim Belko @rasimbelko
Februar je 2024. godine, ali nekako društveno – političko stanje na oslobođenim prostorima Bosne i Hercegovine i dalje je kao one 1994. godine kada je dobar dio rata bio iza nas, a i dalje su dani pred nama bili presudni. Svi su čekali nešto, spremali se i nadali nečemu, ali opet nesigurni da će to nešto doći.
I danas čekamo i nadamo se i priželjkujemo Evropsku uniju i NATO, no, umjesto da to činimo razumno kako bismo ostvarili bolju budućnost Bosne i Hercegovine, sve nam se u konačnici svodi na pokušaj odbrane države od skoro pa istih neprijatelja kao i te 1994. godine.
Ne puca, to je jedina sretna istina naše današnjice, ali mi kao pojedinci pucamo pod pritiskom istovjetnih ratnih uslova koje živimo tri decenije poslije nekako odlučujuće 1994. godine. Putevima ka EU i NATO-u, nepažljivo smo podredili sve što smo imali, a potpuno smo svjesni da su oba ta puta daleka i neizvjesna. I u toj neizvjesnosti goleme su nam šanse da nestanemo, možda i veće nego one da postanemo članovi te dvije unije.
Ne zato što je to primarno cilj onih kojima raširenih ruku putujemo, već zbog našeg zaboravljanja na činjenicu da ovdje 1994. godina nikada suštinski nije prestala. Istina, nema više oružanih borbi na Igmanu, niti je Bosanska krajina pod udarom AP Zapadna Bosna, nema više četničkih granata i ustaških koljača. Netačno, nema ih u onom obliku u kojem su registrovani u sudskim spisima ratnih zločina, ali su tu. Među nama su, ali ne komanduju nam da idemo u stroj za odstrjel, ne pale djecu, ne granatiraju tržnice.
Ipak, komanduju nam. To je najporaznija činjenica! Komanduju i jedni i drugi i treći su na komandnim mjestima i jasno nam kažu: “mi odlučujemo put kojim će i hoće li Bosna i Hercegovina u EU i NATO!”.
I to rade naizmjenično, uopće ne pokušavajući milimetar se odmaći od onih ratnih zločinačkih komandi. Milorad Dodik i njegov SNSD danas su onaj SDS iz 1994, samo bez paravojnih i formacija JNA koje su se stavile pod komandu Ratka Mladića. Jer, dok sa UKC Rs šalje ljekare da liječe četnika i presuđenog zločinca Mladića, oni odlučuju kojim putem će Bosna i Hercegovina u Evropsku uniju.
A taj put, nije šala, vodi Dragan Čović, koji neki dan mirno sluša haške zapise Valentina Ćorića, sretan što njegovo maltretiranje zarobljenika Heliodroma i tjeranje istih u ropstvo nije završilo na haškoj optužnici. Sretan je Čović kad se sretne i sa Darijom Kordićem, onim što je u Ahmićima tromjesečnu bebu stavio u peć. A nakon evociranja uspomena, eto Čovića s evropskim manirima da nam kaže kuda i kako ćemo prema Briselu.
Dodik i Čović su nam vodiči, a njihova prošlost koje se nikada odrekli nisu jasno Bošnjacima, dapače i Bosancima i Hercegovcima govori gdje će izaći na tom putu iz 1994. godine. A cijeli svijet zna gdje su Bošnjaci izašli u 1995. godini. I ko ih je na taj put natjerao.
Sveukupna tragedija Bošnjaka današnjice, u prividu 2024. godine je što nikako nisu u stanju otvoriti oči i vidjeti da ni Dodik ni Čović ih ne bi mogli tjerati u 1995. da nema onih koji su zbog autonomnog parčeta vlasti u toj dvojici vidjeli nove, evropske političare.
Jer, ma koliko ovo bila 1994. godina Fikreta Abdića odavno u ozbiljnim putanjama nema, ali autonomna pokrajina itekako živi. Ne, nije u Velikoj Kladuši. Jer, nije više ni AP Zapadna Bosna, sada je više AP Kasaba Sarajevo.
A u toj pokrajini stoluju oni koji možda nisu slični Abdiću, ali su obnevidjeli istim motivom kao i on, pa su u sljedbenicima ratnih politika koje su Bosnu i Hercegovinu pokušale ugasiti, vidjeli politike koje Bosnu žele spasiti u krilu Evropske unije.
I da budem jasan, nisu ti vlašću zaslijepljeni samo iz ovog bloka trikolora, njih je najviše, ali ih nažalost ima i u mnogim drugim blokovima, iako se još dobro prikrivaju. I nisu malobrojni.
A sve dok je među Bošnjacima, Bosancima i Hercegovcima političara s Abdićevim sindromom izlazak iz 2024. godine neće biti ništa bolji od onog 1994. godine.
Ti, sa sindromom Fikreta Abdića, nikada neće biti u stanju razumom se voditi interesima države Bosne i Hercegovine i njenih građana, a to samo dodatna snaga sljedbenicima politika koje su devedesetih skoro ubile Bosnu i Bošnjake u njoj.
Ukoliko Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci, žele da izlazak iz 2024. godine bude sretniji i bolji od onog iz ‘94, jasno je da primarno unutar sopstvenih redova moraju mijenjati redoslijed poteza.
Taj redoslijed ni u kom slučaju ne bi smio biti po dosadašnjim principima biranja kadrova, pa tek onda politika. Jer, projekcija dugoročnih politika i ciljeva mora biti primaran cilj svih probosanskih i bošnjačkih struktura, kao preduslov preživljavanja 2025. godine. Pa tek onda izbor kadrova.
U suprotnom će ‘25. biti ‘95, odnosno nestanak samo ovaj put na možda i gori način.
Patria
