Tužna vijest zatekla u rodnom gradu gdje privodim to moje. Svoji po više linija. Kuća Bazardžanovića nalazila se u Beksuji u sokaku poviše ceste, naša pedesetak metara dalje odakle je počinjala mahala Vidakova njiva. Među prvima izgrađena nova u Zelengorskoj ulici, novom naselju na blagoj padini iznad grada a Husrefova stotinjak metara poviše…
A sve u neka bolja vremena u kotlini ušuškanog gradića kada je svak svakog znao. A posebno one posebne, pa i Husrefa, poznatog zdravstvenog poslenika, koji je bio osnivač moderne laboratorije u ondašnjem Medicinskom centru, a još poznatiji da je u svoje vrijeme bio jedna od perjanica Drine, sa nadimkom Cibor. Dojmio je sa onom svojom tišinom u razgovoru kada je svaku vagao, visinom i gospodskim manirima bio među najmarkantnijima ondašnje mladosti.
I, desilo što se desilo sa našim gradom. Za utjehu njemu i Šefiki kćerka Amira i sin za ponos, posebno Mustafica, kako smo ga od milja u djetinjstvu zvali. A nema više ni Zije Kadića, nikako da mi se doturi knjiga koju je u Sarajevu izdao pred kraj života. Bili su ista generacija, kao i Hazim Tirić, nekadašnji direktor Vitinke. Sreli prošle godine u Zvorniku, na mostu udesili prekrasan video, sa pozadinom Mejdana i Drine. On je čini mi se igrao polutku a Cibor bio stub odbrane, sa nekoliko anegdota koje će se prepričavati kada se material pusti.
Preteće vrijeme i ne stize sa Husrefovim sjećanjima na te dane i rivalstvu sa tuzlanskom Slobodom. Koliko pamtim predratna Drina nikada nije pobijedila. A bi prilika na Tušnju kada me otac malešnog smjestio na tibine, a on po običaju pored aut linije jednu po jednu praznio iz kutiju “opatije”. U prvom poluvremenu bez golova, gosti bolji i profuliše tri zicera. A četvrtog sjećam kao da se desilo juče: Ahmet Bojić predriblao cijelu odbranu i stuštio 1 na 1 prema legendarnom Hajroviću, ušeprtlja i promaši pored same desne stative. U drugom poluvremenu Sloboda naniza peticu i uslijediše zadirkivanja Jahije koji se pravdao: Čovjeće, kako da odbranim kada mi zapucaju u same raslje. Pa nisam ja tica! I dobi nadimak Tica.
Ostade ahh da Husref sa svoje strane to opiše. A oko familijarne dublja priča zbog te moje (ne)opravdane ljutnje kada je riječ o dijelu u Sarajevu, Kazanbašči i odlukama o vječnim počivalištima.
Nakon svega ne treba nikome ništa zamjerati. Kako kome su ostale ratne traume. Dobro da se ikako ostalo pri pameti.
Sa odlaskom Husrefa Bazardžanovića u 88 sasvim porijediše oni koji koji su sačinjavali poseban mozaik drevnog grada. Počivaj u miru, dobri čovjeće i naklon tvojim sjenama.
Sead Hambiralović
