Uredba o isplati pomoći od poslodavca koju je donijela Vlada FBiH na sjednici 12. decembra objavljena je u Službenim novinama FBiH čime je počela njena primjena. No, ova uredba nije obavezujuća za poslodavce i to je ono što je najvažnije u cijeloj priči.
Jasno je to navedeno i u samoj uredbi u kojoj je definisani da „poslodavac može“, ali to ne znači da mora izvršiti bilo kakvu dodatnu isplatu radnicima. Iako su iz Udruženja poslodavaca FBiH pozdravili donošenje Uredbe i pozvali poslodavce da „počnu s isplatama od februara“, nema najava poslodavaca da će to i učiniti niti u kojem iznosu.
Uredba koju je Vlada FBiH donijela nije olakšica privrednicima već dodatni trošak. Ono na čemu su poslodavci sami insistirali je smanjenje nameta na plaće čime bi se otvorio prostor za povećanje plaće radnicima jer bi „ušteda na porezima“ išla direktno radnicima. Ovako, kako je to Vlada FBiH zamislila na čelu sa premijerom Nerminom Nikšićem, poslodavcu ostaju iste obaveze prema državi i radnicima, a dodatni trošak mu je isplata pomoći bez obzira što je oslobođena poreza. Ako u jednoj firmi ima 50 uposlenika, poslodavac koji bi isplaćivao radnicima šest mjeseci po 420 KM morao bi izdvojiti dodatnih 126.000 KM. Na veći broj radnika izdvajanja su sve veća.
Da stvar bude gora, i federalni premijer i ministar razvoja, poduzetništva i obrta i potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović objavili su „računicu“ po kojoj bi radnik koji ima minimalnu plaću 596 KM uz mjesečnu pomoć od 420 KM (uredbom je propisan maksimalni iznos od 2.520 KM koji se može podijeliti na šest tranši od 420 KM) dobijao 1.016 KM. No, da li je to obaveza poslodavca ili Vlade FBiH da fiskalnim zakonima smanje opterećenje poslodavcima čime bi se mogla povećati plaća radnicima.
Isti Mijatović je nakon imenovanja za ministra najavio minimalnu plaću od 1.000 KM od 1. januara 2024. godine. No, nijedan zakon iz seta fiskalnih zakona nije usvojen. Danas su mu svi krivi osim same Vlade FBiH. No, tada kada je obećavao minimalnu plaću od 1000 KM nije mislio o finansijskoj stabilnosti i isplati penzija, socijalnih davanja i ostalih isplata koje su upravo moguće zbog visokih nameta na plaće radnika koji pune budžete.
S druge strane, i Nikšić i Mijatović drže se samo minimalne plaće, što je prebacivanje tereta na one poslodavce koji plaćaju radnike u tom iznosu da isplate pomoć po ovoj uredbi, a smanjuju pritisak sa onih poslodavaca koji isplaćuju veće plaće. Za mnoge poslodavce je ova uredba samo dodatni teret u ionako teškim uslovima u kojima rade, kada se povećala cijena struje privredi, što vuče i povećanje drugih troškova, visoke inflacije, promjeni cijena nafte…
Iako u samoj uredbi piše da se pomoć iz ove Uredbe ne smatra plaćom ili naknadom plaće prema odredbama Zakona o radu za Nikšića i Mijatovića to predstavlja „minimalnu plaću od 1.000 KM“ što je ruganje i samim radnicima.
Uredbom npr. nije propisan najmanji mogući iznos koji poslodavac može isplatiti, što i nije toliko važno jer Uredba nije obavezujuća.
Ono što ostaje kao opravdana sumnja je da Vlada FBiH i Parlament FBiH neće ni u narednih nekoliko mjeseci usvojiti set fiskalnih zakona, a čija bi primjena počela od jula 2024. godina kada bi istekla primjena ove uredbe.
Vlada FBiH još nije izašla sa prijedlogom Budžeta za 2024. godinu niti je poznato da li je planiran manji priliv od poreza na plaće ako počne primjena seta fiskalnih zakona. Sve je još na dugom štapu, ali barem ne nedostaje populizma…
Piše: Amra Vrabac /Patria
