To da su građani ključni za bilo kakvu promjenu u državi, znaju i vlastodršci koji su se u različitim dresovima smjenjivali prethodne tri decenije. Nije dovoljno to što se niko istinski ne bori za tehničke izmjene Izbornog zakona ili implementaciju presuda Evrospkog suda za ljudska prava, nego se sve više, formalno i neformalno, građani isključuju iz bilo kakvog procesa odlučivanja, čak i na nivou gradova u kojim žive.
Takav je slučaj, možda do sada i najgrublji, sa nacrtom Urbanističkog plana Sarajeva. Prema (prvobitno usvojenom) Zaključku Vlade KS, u javnoj raspravi o Nacrtu Urbanističkog plana nakon što ga usvoji Skupština KS, mogu učestvovati „kantonalni organi uprave, jedinice lokalne samouprave, naučne i stručne ustanove”. Građana nema, protivno federalnoj Uredbi o jedinstvenoj metodologiji za izradu planskih dokumenata. Nakon upozorenja građana, SDP je jutros uložio amandman, kao eto, dat ćemo im da učestvuju. Napominjemo da je ovakav način rada protivan i Arhauškoj konvenciji o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša koju je Bosna i Hercegovina potpisala 2008. godine i od tada ostala dužna da u potpunosti prilagodi svoj institucionalni okvir.
Arhušku konvenciju nismo implementirali u svojoj suštini, što je generalno slučaj i sa svim međunarodnim konvencijama, pa i presudama međunarodnih sudova koji imaju za cilj demokratizaciju društva i obezbjeđenje prava i sloboda za sve građane. Namjerno nisu usvojeni jasni mehanizmi uključenja civilnog društva u kreiranje javnih politika, a što je suština demokratije.
Nejasno, skoro pa populistički je deklarisana namjera za partnerstvom sa civilnim društvom, ali efikasni instrumenti nikad nisu uspostavljeni niti će ikad biti od strane ovakvih vlasti. Što se građani manje pitaju, što je manje institucionalnih mehanizama kontrole, to su njihove fotelje sigurnije. Zato neće biti promjena na bolje bez angažmana građana. Neće biti promjene bez promjene svijesti građana. Država je naša! Gradovi pripadaju nama! Imamo generacijsku odgovornost da ih sačuvamo i na najbolji način razvijamo za sve buduće generacije i zato moramo aktivno učestvovati u njihovom planiranju i razvoju. Moraju se građani pitati!
Bitno je napomenuti i da sama činjenica da smo skoro na polovini planskog perioda (UP Sarajeva 2016 – 2036), a još nemamo usvojen plan koji značajno utiče na naše živote, govori o stvarnoj namjeri vlastodržaca da što je moguće duže održavaju stanje institucionalnog nereda. Zbog apsolutno opravdanog protesta i zahtjeva građana da ih se uključi u procese donošenja javnih politika, očekujemo po staroj perfidnoj matrici prebacivanje odgovornosti za kašnjenje usvajanja plana na političke neistomišljenike. Ljudsko pravo na slobodu izbora će po ko zna koji put biti predstavljeno kao utopija i prepreka „nužnim kompromisima”, a njihova neodgovornost, ljenost, bahatost, koruptivnost, izostanak svake vizije i ideje kao jedina moguća stvarnost.
