Kada jedna dama, oslonivši se objema rukama o kukove, histerično povišenim tonom, ostrašćeno prijeteći i izobličenog lica, upozori “Ne mojte me tjerati da pravim ovdje haos i cirkus kakav nije viđen ni u jednom evropskom parlamentu!”, onda nedužan gledalac televizije, kad mu to kamera vjerno predoči, teško može povjerovati da je to prizor iz jedne državne skupštine. Poput nabrušene mahaluše, koja se uz avlijsku ogradu hvata za gušu s nenagodnom konom, ovaj ispad SNSD-ove Sanje Vulić, koja nas na takvo nešto godinama navikava, nanovo nas je uvjerio u to da Predstavnički dom Parlamenta BiH ne samo da se survava ka dnu – po načinu rada, zatrovanim odnosima, paradi uvreda, naciopatskih ispada i udaraca ispod pasa… Sad ide i korak dalje, pa potvrđuje da sve nas i ovu zemlju beznadežno okiva bukagijama nekulture, podaničkog amorala, uličaraske sirovosti i rušilačke beskrupuloznosti.
Kao poručen povod za takvu demonstraciju onoga što nije posao državnih parlamentaraca, na novoj sjednici bijaše analiza šestorke poslanika o etničkoj strukturi zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine. Tačnije: uzroci i posljedice neprovođenja Ustava i zakona, kojima je utvrđena proporcija udjela konstitutivnih naroda i Ostalih. Kao prst u oko su ostrašćenim naciojurišnicima, nekima čak i za šizofrenu reakciju, bili podaci o debalansu, na osnovu analize stanja u 71 instituciji, i manjku Bošnjaka u 62, a s Ostalima je još lošije; saznali smo da u Upravi za indirektno oporezivanje rade 164 Srbina više od zakonom utvrđenog broja, Hrvata je 121 više, dok je Ostalih 28, a Bošnjaka 217 manje; alarmantnim je ocijenjeno stanje u institucijama sa mostarskom adresom, gdje je u Centru za informisanje i priznavanje dokumenata iz područja visokog obrazovanja zaposleno 47 posto Hrvata, 35 posto Srba i samo 18 procenata Bošnjaka, bez Ostalih.
O ovoj vrućoj, ali i delikatnoj temi govore i drugi podaci. Naprimjer, onaj o tome da je bivši državni ministar sigurnosti Nenad Nešić za dvije godine u Ministarstvu zaposlio 32 osobe, od kojih su 28 Srbi. Tu je i ministar finansija Srđan Amidžić, koji je – prije nego što je ovih dana “otkrio” da “srpske pare troše Bošnjaci” – zaposlio 31 osobu, od kojih se 23 izjašnjavaju kao Srbi, pa državno Ministarstvo finansija sada ima 162 zaposlena, od čega je Srba 47 posto, a Bošnjaka 33 posto, što je 27 manje od propisane proporcije. Ovi primjeri, a ima ih još, bili su nekim poslanicima dovoljni za to da reaguju kao da su dirnuti u pravi živac, što je parlamentarnu raspravu pretvorilo u igrokaz prepucavanja, kontriranja, razmjene optužbi, sve do uvredljivih i prizemnih kvalifikacija.
U svim reakcijama, a pogotovo monolitnog srpsko-hrvatskog pakta – u kome, vidjelo se pri obaranju zaključka, nema razlike između vladajuće i opozicione strane – učinjeno je sve da se problem minimizira i proglasi sporednim i nevažnim, ne bi li se lakše dobacilo do poente – da je ova naopaka slika normalna, da su za nju krivi bošnjački akteri, stranački i oni u vlasti, jer problem traje decenijama, niko mu se nije suprotstavio, pa sada sve ima efekat pucnja u prazno. Što je, ne samo indirektno, vezano za opstrukcije Vijeće ministara, čija šefica Borjana Krišto tvrdoglavo (i nekažnjeno) blokira i kompletiranje državne vlade i evropski put. Dok joj se drukčije ne naredi.
Nije to teško razumjeti, pogotovo sada, kada su na čelu domova Parlamenta BiH dvojica drčnih stanara američke crne liste – HDZ-ov Marinko Čavara i SNSD-ov Nikola Špirić, što bi državni parlament moglo učvrstiti kao arenu iživljavanja, nadmudrivanja, nepomirljivih suprotnosti, čak i tragova mržnje i zagađenosti nacionalističkim podzemnim idejama. Baveći se najviše sami sobom, poslanici i delegati nas i ovu zemlju pretvaraju u igralište za ispucavanja frustracija, neznanja, nesposobnosti, predrasuda i naciopatske pervertiranosti. Što se ovog puta najbolje vidjelo po tome što niko od uspaljenih i zapjenušanih diskutanata – posebno Milorad Kojić iz SNSD-a, Predrag Kožul iz HDZ-a ili Sanja Vulić – nije osporio tačnost tih sumornih podataka, već to kako se do njih došlo.
Predstavnički dom je i ovog puta ignorisao obaveze vezane za evropski put. Za dobar broj poslanika to je manje važna stvar od, recimo, mišljenja Sanje Vulić da su podaci o strukturi zaposlenih u državnim institucijama – manipulativni, jer “Republika Srpska ne priznaje popis stanovništva iz 2013. godine”. A onda Predrag Kožul, ovog puta bez pomoći rakije, prigovori da se “intenzivno prebrojavaju krvna zrnca od ljudi koji se inače zalažu za građansku BiH”, pa odmah upadne u vlastitu zamku – kazavši (nakon brojanja krvnih zrnaca) da su u 17 institucija Hrvati u deficitu.
Nakon dvije runde (hitne sjednice) sirove agresivnosti, primitivizma i odsustva želje da se radi ono što bezobrazno dobro naplaćuju iz naših džepova, Predstavnički dom je opetovao već poznato: sa Domom naroda Vijećem ministara nas pretvara u bespomoćne taoce državne vlasti, čiji paceraji, blokade, nerad i opstrukcije već dolaze ili će tek doći na naplatu.
oslobodjenje.ba/ilustracija Benjamin Krnić
