ILI: Dok se željno iščekuje međunarodna, jer domaća potjernica ne daje rezultat, umjeren je optimizam u vezi s tim, ali i izražen oprez pred onim što bi mogli biti nova slika i novi raspored snaga u državnoj vlasti
Možda to nije presedan, ali nije poznato mnogo primjera da neka zemlja vrhu Interpola u Lyonu uruči zvaničan protest protiv raspisivanja međunarodne potjernice za nekim likom iz druge zemlje. Baš to je učinila Srbija, reagujući na zahtjev naše zemlje za raspisivanjem crvene Interpolove potjernice za Miloradom Dodikom i Nenadom Stevandićem, što asocira na presedan, ali je mnogo više – i opasnije – to što se radi o flagrantnom miješanju te države u unutrašnje prilike, odnose i, konkretno, akt Suda suverene države Bosne i Hercegovine. I što je to, u svim dosadašnjim reakcijama, uglavnom tisnuto ustranu, iako je grub dokaz neodustajanja od apetita prema našoj zemlje i omiljeno dubokog jaza između onoga što Beograd oficijelno proklamuje kao odnos prema Bosni i Hercegovini i onoga što je praktična, stalna, istrajna politika.
U sjenci ovog pitanja traje trakavica sa Dodikovim, Stevandićevim i Viškovićevim bijegom od pravde i izbjegavanjem odaziva Tužilaštvu BiH na saslušanje u svojstvu osumnjičenih. Uporni u ignorisanju onoga što bi trebalo da je djelovanje državnih institucija, oni ne samo da nastavljaju sa negiranjem države BiH već ne posustaju u avanturi, u vezi s kojom i sve više ljudi u krugu njihovih poslušnika – spoznaje da je račun bez krčmara. Kada se, na margini te priče desi ono što je uobičajeno – a što spada u rubriku sociološko-psihološko-etičkih načela – i kad se izostanak zvaničnih informacija pretvori u prostor za špekulacije, nagađanja, licitiranja, sve do vikend-vijesti o tome da je Dodik, po povratku iz Izraela, završio u Moskvi, imamo dovoljno povoda za to da epilog drame naslutimo samo nauštrb glavnih junaka.
Još više je razloga za to da u reakcijama – i unutrašnjim i vanjskim – učimo suštinu: secesionizam i antiustavno djelovanje vlasti Republike Srpske, prepoznati su na svim važnim evropskim i drugim adresama, uključujući i Vijeće sigurnosti UN-a, koje je u petak objavilo izjavu o stanju u našoj zemlji i, praktično, potcrtalo sve ono što valja braniti od razbijača države. Reakcija Željke Cvijanović, koja je potrčala da euforično primijeti to da u izjavi Vijeća sigurnosti “nema nijedne od rečenica kojima je lobirao Zlatko Lagumdžija”, otužan je pucanj u prazno, jer gospođa Cvijanović ili nije čitala izjavu ili je pročitala ono što u njoj ne piše. Kao što, vjerovatno, oni koji su na istoj rušilačkoj deredži, nisu uočili – a pogotovo ne ozbiljno shvatili – izjavu Marte Kos, evropske komesarke za proširenje, koja je, nikako samo u svoje ime, ustvrdila da Dodik, zbog svega što radi (i zbog bježanja od zakona), ne može biti sagovornik u bilo kojem razgovoru o rješenju naše krize.
Ove i slične reakcije, s nastavkom duboke podjele na manjinu onih koji su rame uz rame sa državorušiocima i većinu onih kojima je jasno šta se zbiva i čime sve prijeti, presudno utiču na ukupne političke prilike, koje nas dugo pritišću. Na jednoj strani tih prilika su povremeni folklorno-vašarski izleti, poput prijetnje Radovana Viškovića Rami Isaku – nakon što je ovaj rekao da bi Viškovića odmah uhapsio – da bi se s njim rado ukrstio oči u oči, nasamo, a na drugoj strani su oni koji smirenije, realnije i s umjerenim optimizmom gledaju na mogući rasplet ovog stanja.
Koliko god takvima ne fali argumenata za taj umjereni optimizam – pogotovo ako iz Lyona dođu crvene potjernice – toliko je i razloga za oprez u vezi s onim što bi se moglo desiti post festum. Tačnije: u vezi s onim što bi mogao biti novi zaplet prilika, vezan za najavljenu novu većinu u državnoj vlasti i osnovu, na kojoj će ona počivati. Za sutra je planirano potpisivanje koalicionog dokumenta između sarajevske i trojke iz RS-a i HDZ-a BiH, što bi – po umjerenim optimistima i opreznim realistima – mogao biti korak ka raspletu. No, šta ako – pitaju isti oni realisti – to bude novi zaplet? Šta ako se iza onoga što je onomad dogovoreno u Kupresu, a što nam nije javljeno, kriju neki trgovačko-nagodbaški detalji, koji – recimo, iz ugla HDZ-a – znače obećanje izmjena Izbornog zakona po njihovoj mustri? Ili: koje su garancije da su odnosi u opozicionom bloku iz RS-a takvi da će partnerstvo (koalicija?) s njima biti dovoljni za miran san u rekonstrukciji i zaokretu državne vlasti ka konačnom normalnom funkcionisanju?
Ima još i otvorenih i zagonetnih, poluvidljivih i nevidljivih pitanja. Koliko god ona bila razlog za oprez i koliko god neki najavljeni koraci – poput kandidature Nebojše Vukanovića za novog ministra sigurnosti – izgledali ostvarljivo, ipak nije zgoreg računati na to da se, narodski rečeno, ne kukurikne prije zore. Kad se, zaista, državna vlast dezinfikuje od SNSD-a – uz očekivano njegovo koprcanja kroz poturanje klipova u državnom Domu naroda – nova struktura te vlasti i odnosi u njoj mogli bi biti stvarni korak naprijed. Ali, samo pod jednim uslovom: da se, za razliku od dosadašnje prakse, radi ono što se dogovori (potpiše), a i da nam se to kaže, da to vidimo i osjetimo na svojoj koži.
oslobodjenje/ilustracija: Benjamin Krnić
