ILI: Sve što, i minulih dana, diktatorski bezumno čini šef Republike Srpske sa skutonošama, sunovrat je u nova krivična djela, ali i izrugivanje i gaženje svega što je kakav-takav saldo 30 postdejtonskih godina
I prije nego što je u petak bjegunac od zakona, vidno pogubljeni Nenad Stevandić izrekao nemoralnu ponudu Christijanu Schmidtu da povuče svoj krivični, poslije čega bi bili anulirani antiustavni zakoni usvojeni u Narodnoj skupštini RS-a – što je, k’o s nokta, trojka hitro odbacila, jasno nam je bilo: prvo, da vrhu RS-ove vlasti, već uhodanim državorušiocima, možda ipak dolazi iz donjeg dijela leđa u glavu to kakav je jedino izvjestan epilog njihove avanture; drugo, da su se malo zaigrali i preračunali, očekujući nedočekanu podršku – i unutrašnju i vanjsku; treće, da im, po svemu sudeći, leđa okreće i dosad najsigurniji saveznik HDZBiH; četvrto, da država itekako funkcioniše, potjernice su na snazi i po njima će se, kad-tad, postupiti, zbog čega su, peto, sve manji izgledi za to da ova skaska bude okončana sretnim krajem po njih.
Elem, ništa nije onako kako su zasanjali u svojim naciopatskim fantazmagorijama. Niti je njihovo viđenje Dejtonskog sporazuma, odavno krivotvoreno i secesionistički “autentično”, mamac koji su zagrizli naivni, niti je njihovo zalaganje za mir i stabilnost išta drugo do – besramno gaženje svega što je za 30 postdejtonskih godina postignuto, dakle, negiranje države Bosne i Hercegovine, koje sada otvoreno promovišu. Kad se, uz to, prozirno demagoški pozivaju – u scensko-političkoj izvedbi uigrane klike, čiji spisak je podug (Željka Cvijanović, Staša Košarac, Radovan Višković, Nenad Stevandić, Siniša Karan, Radovan Kovačević, Sanja Vulić…) – na očuvanje Republike Srpske i srpskog naroda, onda to proizvodi razlog za pitanje da li one kojima to upućuju smatraju retardiranim, znači mentalno rasutim ili, pak, samo ne uspijevaju odoljeti patološkom porivu da se rugaju svemu oko sebe i svima nama – i Daytonu, i državi, i pameti, i ljudima, i…?
Jedino na takav odnos prema javnosti liče novi primjeri, kojima smo počašćeni i minule sedmice. Ne zna se šta je, pri tome, nesuvislije, zagađenije lažima, konstrukcijama, krivotvorenjem i izmišljotinama, a šta očajničkom i šizofrenom željom da se dokaže nedokazivo i nepostojeće. Pa tako, recimo, Željka Cvijanović ode na vikend-izlet do Turske ne bi li predsjednika ove zemlje Erdoğana ubijedila u svoju sliku aktuelnog stanja u BiH. Ne zna se da li mu je ponovila tvrdnju da u Sarajevu vlada bjesnilo, ali se zna da je, u isto vrijeme, trajala orkestrirana verbalna kanonada iz svih kalibara na “političko Sarajevo”, na “muslimanske političare” (Dodik), uz “dosljednost samo Republike Srpske Daytonu i Ustavu BiH”. Bilo bi tragikomično da nije opasno i prijeteće i to, a i štošta drugo. Naprimjer, kada rabijatni Staša Košarac reaguje na istup šefa OHR-a i njegovu tvrdnju da jedan čovjek ne može odlučivati o sudbini svih, jer “ovo nije Sjeverna Koreja”, dočekavši je “na volej” kontrom da ni on, Schmidt, ne može sam donositi odluke, zaboravljajući da njegov šef Dodik upravo to radi jer, po vlastitom priznanju, izdaje naloge i Narodnoj skupštini RS-a, i MUP-u i svima koji su mu podređeni. Ili kada Dodik, nazivajući ih izdajnicima, osporava legitimitet opoziciji u RS-u, potpuno s uma smetnuvši to da je on, svojevremeno, bez legitimiteta došao na čelo Vlade RS-a, uz samo dva od 83 poslanika u Narodnoj skupštini.
Ruganju nema kraja, što nam je bilo jasno svakog od proteklih dana – i prije podne, i popodne, a i pošto padne mrak. Kad nema argumenata, iščezlih pred cunamijem laži, podvala, uvreda i prijetnji, u punom sjaju bljesnu simptomi paranoje, straha od onoga što donosi sutra, a posebno od djelovanja države, koja pokazuje da se može braniti do onih koji je ruše. Izgubivši dosad najsigurniji oslonac u HDZ-u, Dodik i ordija njegovih (slijepih?) sljedbenika, sve očitije gube tlo pod nogama. Korak ka tome je bilo i novo neformalno zasjedanje Vijeća sigurnosti UN-a, na kojem je podebljana podrška državi BiH, uz očekivanu opstrukciju Rusije, a zatim i najava sankcija nekih moćnih evropskih država, kojima je – za razliku od ono dvoje desno iščašenih evropskih parlamentaraca, koji su došli Dodiku u Banju Luku u ulozi ramena za plakanje – jasno koliko je sati u BiH i, pogotovo, ko je vinovnik tog stanja. Čini se, čak, i da iz Vučićevih dvora jenjava podrška, i to iz bar dva razloga – zato što Srbija ima svojih glavobolja, a onda i stoga što je i do Beograda dospio eho evropskih i američkih stavova o krizi u BiH, pa će i Vučić, prije ili kasnije, morati dokučiti da nije preporučljivo biti na strani gubitnika.
Kada na to dođe subotnji sastanak delegacije HDZ-a BiH, s Draganom Čovićem na čelu, i trojke opozicionih lidera iz RS-a u Kupresu, koji se okonča dogovorom (Vukanović: “Više od očekivanog”) o izgonu SNSD-a iz državne vlasti, sve počinje mirisati na normalniju i poželjniju sliku. Još to ne znači da je svanulo. Ali, znači ono što se odavno želi i čeka i što nije bilo nemoguće, samo je uspješno blokirano: umjesto ismijavanja, ruganja, kočenja i nacionalističko-secesionističkog mraka, moglo bi se desiti da će se – uz mogući novi sunovrat u nova krivična djela – ipak nešto promijeniti. I da će raditi država, koja nije bez razloga raspisala potjernice za trojkom kolovođa krize iz Republike Srpske.
oslobodjenje.ba/ ilustracija – Benjamin Krnić
