ILI: Dovoljno je napraviti samo ad hoc inventuru zbivanja u posljednjih desetak februarskih dana pa vidjeti da na javnoj sceni imamo izjave, poteze, postupke i odluke za koje nema boljeg imena od gluposti
Ne postoji nijedan razlog za to da za vlast – ne samo našu, domaću – i neke ljude u politici ne važi izreka (autora ne pamtim): “Jedino je glupost dovoljno hrabra da se predstavlja kao savršenstvo.” Iako se u to, u nesnosno iritirajućem kontinuitetu, decenijama uvjeravamo na bezbroj primjera i uz isto toliko aktera, ipak je, izgleda, trebalo čekati ovaj februar i tekuću krizu u našoj državnoj vlasti, s krajnje neizvjesnim epilogom njenog aktuelnog rasapa, pa ovu izreku iznova aktuelizirati. I s mučninom u želucu, uz prateće tegobe, zaključiti to da našoj vlasti i politici mnogo toga fali, ali se na manjak gluposti ne mogu požaliti.
Niko nema monopol, ni ekskluzivitet na to da mu se u glupost urame izjave, odluke, potezi i, uopšte, način rada, iako prednjače parlamenti na svim nivoima. Ni drugi nisu imuni, ali na višim nivoima se to bolje vidi, jer je medijima i javnosti najprivlačnije. Odgovor na pitanje zašto je tako dokučiv je svima koji, s iole pažnje, prate naše prilike, jer s razlogom strahujemo od toga kada će one, zbog čega i kako kliznuti u neprilike. Na svim nivoima vlasti, efektno potvrđujući da u njoj – entitetskim i državnoj, najprije – sjede oni koji su tamo blaženo zalutali i čiji su stvarni kapaciteti dokazano ispod vremena, prostora i mjesta na koje su zabasali.
I samo nasumično inventurisanje te slike oporo potvrđuje ovaj stav. I onda kad se radi o nedavnoj inicijativi delegata iz pet stranaka državnog Doma naroda o smjeni prvog zamjenika predsjedavajućeg Nikole Špirića, a u potpisanom papiru izostane njegovo ime, kao da se smjenjuje funkcija, a ne osoba, pa ispada da se traži smjena Kemala Ademovića, kada danas dođe na tu poziciju; i onda kada se, u vezi s ovim slučajem, dosad predsjedavajući Doma Dragan Čović, ne trepnuvši okom, ogluši o poslovničku obavezu da u roku od tri dana sazove sjednicu o toj temi, jer je važnije da je odani spasilac i Špirića i SNSD-a; i onda kada Staša Košarac, uz SNSD-ov zahtjev za smjenu Elmedina Konakovića, pred novinare izađe s igračkom bagerom, jeftinom dosjetkom, želeći “otpuhati” ministra vanjskih poslova, a na sjednicu Predstavničkog doma ne dođu poslanici SNSD-a; i u primjeru kada Nenad Stevandić javno ustvrdi da se u njemačkom Bundestagu vodi postupak protiv Christiana Schmidta, jer je “nelegalan” visoki predstavnik, pa naš ambasador u Njemačkoj Damir Arnaut to provjeri i promptno Stevandića utjera u laž, što ovome ne zasmeta da pokaže svoju uličarsku stranu u reakciji na odluku Ustavnog suda BiH o zabrani upotrebe obilježja druge države u BiH, pa im poruči: “Gotovi ste bando, srbofobna!”; i u primjeru da opoziciona trojka iz RS-a glasa za Konakovićevu smjenu, a onda se okrene mogućem partnerstvu s njim i sarajevskom trojkom; i u slučaju kada Dragan Čović jedva dočeka da mu vidi leđa, pa “pohvali” bivšeg ambasadora SAD-a u BiH Michaela Murphyja optužbom da je natjeran na veliku grešku – partnerstvo sa trojkom, a potom, koji sat kasnije, u Konjicu, na putu kući u Mostar, popije kafu s Nerminom Nikšćem, dogovarajući neuhvatljivi sastanak rasutih partnera; i u primjeru prividnog stišavanja bure oko minimalca od 1.000 KM u Federaciji, a niko da se sjeti da je to realno 830 KM, jer se 17 posto (170 KM) PDV-a odmah mora vratiti državi plaćanjem svih roba i usluga, na koje se plata troši; i onda…
I pod uslovom da se ovi i sijaset drugih primjera na prvi pogled ne uklapaju u definiciju gluposti, kao znaka nedostatka inteligencije, razuma i pameti za to da se radi ono što se pokušava činiti, uočljiva je zajednička nit: neki od njih su tragikomični, ali većina je prijeteća i opasna, jer iza gluposti, uvijek i svugdje, ostaju posljedice i manja ili veća šteta. U politici i vlasti, koje protiv gluposti ni kod nas nisu vakcinisane, to je još izraženije. Ne mora se to uvijek ni vidjeti, ni nazivati glupošću, ali posljedice i šteta se ne mogu izbjeći. Ima li slikovitijeg, poučnijeg i opasnijeg primjera baš za to od onoga što nam je demonstrirano u dva banjalučka dana svesrpsko-velikosrpskog performansa pod imenom Sretenje, uz uobičajeno obilne, pa i neke nove, Vučićeve i Dodikove prijetnje, procjene i prognoze o ovoj zemlji, njenoj vlasti i budućnosti?
U nacionalističkom zanosu, patološkoj ostrašćenosti nepogrešivošću i jedino ispravnim potezima, izjavama i planovima, uz sve otvorenije i drskije miješanje u prilike u ovoj zemlji, glupost se uramljuje i u naviku tumačenja (i istovremenog manijakalno upornog kršenja) Daytona kao jedino tačnih. Tako akteri gluposti postaju sirov dokaz da u ovom dobu i ovdje kolo vode i dizgine vlasti i odlučivanja u njoj drže oni uz koje ide ono da su “dovoljno hrabri da to predstavljaju kao savršenstvo”. Ne znajući da to što traže, žele i očekuju nema šanse sve dotle dok postoji makar zera izgleda za to da razum i zdrava pamet ostanu i opstanu.
Unatoč nemiru, neizvjesnosti i nespokojstvu, koji nas pritišću, naročito u ovom februaru. I koji vrijeme pred nama čine mnogo bliže utapanju u dominaciju gluposti i frontalno iživljavanje glupana, nego u onom što se zove mirnim i sigurnim, pa još i Evropi bliskim životom.
