ILI: Dvodnevno zasjedanje Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira prvog dana je u Sarajevu okupilo lidere dvije trojke i dva HDZ-a, poslužilo kao inventura, a ne rješenje naše krize i vratilo lopticu na domaći teren
Čudo se nije desilo. Bar ne onakvo kakvo su očekivali optimisti bez pokrića, misleći da će redovna, sezonske sjednica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC), kojom predsjedava visoki predstavnik Christian Schmidt, biti tačka preokreta ka izlazu iz naše krize. Ne samo da se niko od ambasadora PIC-a, sudeći po medijskim refleksima, nije upuštao u ono što ovom tijelu nije zadatak – da radi posao domaćih lidera, političkih stranaka i institucija vlasti – već se, što su iole upućeniji i očekivali, saga okončala na način koji najbolje priliči onome: “Primili smo sve to k znanju, izvolite sada zasukati rukave i dogovoriti se.”
Iako to doslovno nije rekao niko od učesnika zasjedanja – samo je visoki predstavnik, nakon sjednice, u suvislu paletu zaključaka pokušao sažeti ono što se odigravalo – ne bi trebalo biti dileme u vezi s utiskom da bi ovaj događaj mogao imati i neke korisne efekte. Ako ni zbog čega drugog, onda stoga što su okupljeni (pozvani) lideri naših stranaka dobili priliku za to da “otvore kaverne” i ansamblu PIC-a i jedni drugima u brk kažu ono što ih tišti i kako gledaju na naš karakazan. I po cijenu da se to nekima neće svidjeti – i kad je riječ o društvu okupljenom u sali Parlamenta BiH, u kome se skup održavao, a još više kad se radi o onima koji nisu pozvani, na koje se više ozbiljno ne računa i zbog kojih (bez kojih) se kani napraviti prekompozicija državne vlasti.
Tom generalnom utisku u prilog idu čak i samo letimično, tek ilustracije radi, sortirani stavovi naših lidera, koje su – na kraju priče – ambasadori PIC-a uobličili u poruku da nam se valja samima vaditi iz belaja. Dominirao je neskriveni nagon domaćih lidera da se PIC-u predstave kao autoritativni, principijelni i težine prilika posve svjesni likovi. Pa će Elmedin Konaković, tako, u prvi plan istaći to da je trojka krenula u deblokadu procesa, odlučivši da sa SNSD-om raskine sve odnose. Nermin Nikšić hvali opozicione stranke iz Republike Srpske zbog zavidnog stepena opredijeljenosti i razumijevanja za zajedničko rješavanje otvorenih pitanja. Čelnik SDS-a Milan Miličević smatra susret s PIC-om odličnom prilikom za to da se vidi da u RS-u postoji i drugo, osim vladajućeg mišljenja. Lider PDP-a Draško Stanivuković je na istoj talasnoj dužini, kad podvlači da je interes svakog naroda da se procesi odblokiraju, posebno da se oslobodi Plan rasta. U ime HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović smatra da je očita zainteresovanost članica PIC-a za evropski put BiH i stabilizaciju odnosa.
Taman kad se činilo da će u obraćanju naših likova PIC-u sve teći u znaku pažljivog vaganja riječi, svilenih konstatacija i plemenitih želja, riječ dobija lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović, počinjući ono što se biranim riječima zove varničenjem na sjednici PIC-a: sve ono o čemu se u kuloarima, u odabranom društvu, u krugu istomišljenika, a bez talasanja javne pažnje, odavno i obilno govori, Vukanović je otvoreno istresao – na adresu Dragana Čovića. Ne samo da mu dodatno podebljava titulu najodgovornijeg za krizu, koji sa manje pod 10 posto osvojene vlasti (4 od 42 poslanika državnog Predstavničkog doma) ima trećinu vlasti u zemlji i 40 posto mjesta u Vijeću ministara – a ne prestaje s jadikovkama o ugroženosti Hrvata u BiH, već sve proširuje argumentom jedinog zaštitnika bjegunca od zakona Milorada Dodika, što mu je način da sve nas drži u blokadi. Izlaz iz nje je, tvrdi Vukanović, u rukama Dragana Čovića i Borjane Krišto – u konačnom izboru novog državnog ministra sigurnosti i otapanju stanja u Vijeću ministara i u državnom Parlamentu. Na Vukanovićev krešendo Čović nije odgovorio – ni na sjednici PIC-a, ni u izjavi medijima, nakon nje. Javio se naknadno saopštenjem HDZ-a, neumoran u demagoško-populističkom šupljiranju: ni manje, ni više – zabrinut je zbog političke i institucionalne krize u kojoj se BiH nalazi (?!).
Ako je on zabrinut, šta da kažemo mi, obični smrtnici? I šta očekivati od gledanja naše slike kroz PIC-ove naočale, ako se sve bude svelo na zrakoprazno očekivanje da domaće snage žele, mogu i umiju naći izlaz? Vjerovati u to da se, poslije Vukanovićevog raščlanjivanja Čovića, riješi njegov status i da Čovićeva Borjana Krišto ipak predloži baš Vukanovića za novog ministra sigurnosti – ne ide ni u Andersenovim ili bajkama braće Grimm. A još nerealnije je očekivati da, uz primanje k znanju i vraćanje loptice na domaći teren, ambasadori PIC-a – jedinstveni u ocjeni da je vlast RS-a vinovnik krize i da Dodik i kompanija nisu sagovornik, ni partner za izlazak iz nje – ostanu neokrznuti onim što će Christian Schmidt reći u jednom intervju poslije sjednice PIC-a: da međunarodna zajednica razmatra mogućnost federalizcije Federacije BiH i da, praktično, između redova hoće da nametne poguban UZP-model – jer bi udovoljavanje HDZ-ovom “legitimnom predstavljanju” u izmjenama Izbornog zakona, značilo vraćanje iz mrtvih, a na mala vrata, trećeg entiteta. I vraćanje zemlje tri i kusur decenije nazad, uz pomoć ili bez pomoći PIC-ovih naočala.
oslobodjenje.ba/ ilustracija Benjamin Krnić
