ILI: Sve ono što se i minulih dana dešavalo u rasklimanoj državnoj vlasti, gomila je nerazumnog naciopatskog natezanja, prijetnje i blokada za dodatno kočenje, otezanje i udaljavanje evropskih nada, želja, prilika…
Možda nikada ne saznamo šta se proteklog vikenda dešavalo u njedrima tekućeg preslagivanja naše državne vlasti. Uz ono što su nam, na kašičicu, ipak javili potkraj prošle sedmice, sigurno se mnogo toga kuhalo i iza kulisa. To nam je, uostalom, Dragan Čović, šef HDZ-a BiH, čelnik Doma naroda Parlamenta BiH i lik koji, ne prvi put, u rukama drži najjače adute raspleta – jasno najavio onim “Mi ćemo to uraditi, bar ovako, javno i u komunikaciji, izravno s tim ljudima, bez javnosti, dok ne vidimo šta dobivamo”. Akcenat je na onome “šta dobivamo”, jer ni Čović, ni višedecenijska politika čiji je sinonim, ništa ne rade, nijedan važan potez ne povlače i ni u šta se ne upuštaju – ako precizno ne znaju šta se dobija i koliki ulov i profit će se ujagmiti. Svako ko to nije dokučio, beznadežno je zalutao u ovo vrijeme i ovaj prostor.
Među takve, izgleda, ne spada Nenad Vuković, PDP-ov delegat u državnom Domu naroda, čim je Čovića pozvao da “ne bude posljednji koji je odbacio politiku SNSD-a i Milorada Dodika”, jer nijedna stranka, osim HDZ-a, neće sa SNSD-om. Time je ponovljena suština plana dvije trojke, koje bi da preslože državnu vlast, ali je i podebljana njena trenutna rasklimanost, koja prijeti novom porcijom praznog hoda i propuštanja briselskih rokova. Zato je sedmica iza nas obilovala i (ne)očekivanim događajima, o kojima smo šturo obaviješteni, ali i onim što nam nije javljeno, a što nije beznačajno.
Ako za nenajavljeni susret lidera trojke i HDZ-a njegovi učesnici tvrde da je bio koristan, uz neke druge događaje, posebno eho Čovićevog “da HDZ ostaje pri dosadašnjim partnerima, sve dok se jasno ne iznese alternativa”, mora se zastati. Trojka mu je predočila svoje viđenje raspleta, s naglaskom na suštini – da se dalje ne može zajedno s onim ko ne vjeruje u Evropu i, još više, u državu Bosnu i Hercegovinu – ali Čović ne odstupa: nije za smjene i promjenu većine, u šta se krenulo smjenom Nebojše Radmanovića, već najavljuje “do kraja idućeg tjedna” razgovor dosadašnjih partnera. Desi li se to, mogli bismo dobiti ono što SDA-ov delegat u državnom Domu naroda Safet Softić prognozira (priželjkuje) kao bankrot trojke, koja bi tako pogazila ono što je najavila i započela.
Ništa nas, zato, ne smije čuditi i iznenaditi. Pogotovo nakon fijaska s pokušajem smjene Nikole Špirića u Kolegiju Doma naroda i uz podatak da ni u Predstavničkom domu nova većina nema prohodnosti uz nekompletan Kolegij. Za Dodika je neustavan, jer nema srpskog predstavnika, što dodatno neizvjesnijom čini inauguraciju nove, već zacrtane većine i zatraženih smjena. Ako one koje se odnose na Elmedina Konakovića i Zukana Heleza, po vrsti motiva, smjestimo na jednu stranu, na drugoj su Staša Košarac i Srđan Amidžić, čiji odlazak bi, istiskivanjem SNSD-a iz vlasti, slijedio po automatizmu. Bar dok se ne dođe do nagaznih mina u Domu narodu. Kad bi se sve još pojačalo već lansiranim zahtjevom za smjenu i Borjane Krišto, eto nam nove krize i pada Vijeća ministara.
Prava igranka je baš na tom terenu. Nabrušeno ju je najavila Sanja Vulić, poučivši nas da dva nije veće od tri i da će tri SNSD-ova delegata u Domu naroda sve spremno dočekati. I to “pridržavanjem Ustava” (čitati: bojkotom sjednica), što bi neko naivan mogao shvatiti onako kako se s te strane želi – da i najveća svinjarija, blokada, ucjena i iživljavanje može da se podvede pod ustavno ponašanje. Čime bi se mrcvarenje nastavilo, s nedokučivim odgovorom na pitanje dokad, a uz Dodikovu prijetnju da imaju kontramjere, plus lažna optužba trojke za ono što godinama uspješno, uporno i plodonosno on radi, držeći se devize što gore, to bolje.
S ambicijom da nađu izlaz, delegati Doma naroda iz pet stranaka – Nenad Vuković (PDP), Želimir Nešković (SDS), Kemal Ademović (NiP), Zlatko Miletić (ZNG) i Ilija Cvitanović (HDZ 1990) – čelniku Doma naroda Draganu Čoviću predali su potpisani zahtjev za hitnu sjednicu Doma, s jednom tačkom dnevnog reda – smjena Nikole Špirića. Adresant je, po Poslovniku Doma, obavezan u roku od tri dana sazvati sjednicu, što bi – u svjetlu Čovićevog “partneri se ne ostavljaju na cjedilu” – moglo biti na dugom štapu. Kao i rasplet trenutnog stanja sa prekomponovanjem državne vlasti. Koja, uz sve rečeno, emituje utisak o tome da zna koga treba izbrisati, isključiti iz vlasti i smijeniti, ali ne najpreciznije i to će doći na mjesta onih s kojima se više neće.
U tako zamagljenoj slici, tek tu i tamo se pomenu evropski put i dva zakona – o Sudu BiH i o VSTV-u – koja vise kao uslovi za korak dalje. To bi se moglo čitati kao da oni koji se očajnički žele održati u foteljama imaju svoje, a oni koji bi na njihova mjesta svoje razloge za malo čudne prioritete: preče im je kako će njima biti poslije preoravanja vlasti, nego šta će se desiti s onim u šta se neumorno kunu, ne znajući šta stvarno učiniti s ostvarenjem evropskih nada, želja, prilika…
