ILI: 30. godišnjica zločinačkog masakra na tuzlanskoj Kapiji opet je bio susret beščašća i nekažnjenosti ubica sa bolom, tugom, nezaboravom i poštovanjem zlotvorski ubijene mladosti ovog grada
Malo kome je u Tuzli – i ne samo ovdje – prije desetak dana promakla vijest o tome da su ministar obrazovanja i nauke u Vladi Tuzlanskog kantona Ahmed Omerović i direktor tuzlanskog Centra za kulturu Edin Jahić potpisali protokol o organizovanom dolasku školskih grupa s prostora Kantona u Spomen-sobu Memorijalog centra Kapija. Samo stotinu metara od mjesta zločina, godinama postoji ovaj spomenik masakru nad tuzlanskom mladošću na Kapiji 25. maja 1995. godine, a posjetioci, mahom mladi, više organizovano dolaze iz drugih dijelova zemlje, nego s područja TK-a. Potpisani dokument će, najzad, ispraviti tu sliku, pa odnos prema ubijenoj tuzlanskoj mladosti učiniti onim što jedino treba da bude – pohodom u učionicu sjećanja, istine, poštovanja i poruka za nove generacije o slici zla koje nas je poharalo, ubijalo, unazadilo i genocidom obilježilo posljednju deceniju 20. vijeka.
Kada je u nedjelju – u Tuzli obavijenoj gromkom tišinom, bolom i nezaboravom zločina od prije 30 godina – dostojanstveno i s poštovanjem odata počast 71 žrtvi, prosječne starosti od 21 godinu, nije zanemareno to da se tek od 2016. samo u Tuzlanskom kantonu 25. maj proglašava danom žalosti. To dovoljno govori o količini ljudskog i poštovanja žrtava u ostatku zemlje. Kad se tome doda sramni podatak da vinovnik ovog masakra, general Vojske RS-a Novak Đukić, pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora, nakon 2014. i bijega iz naše zemlje od pravde, uživa poštovanje i mirno živi u Beogradu, zaokružena je slika trodecenijske tuposti, nakaznosti i monstr-odnosa onih, koji – kao i u vezi sa svim drugim sličnim stratištima – i za zločin na Kapiji bezumno tvrde da to nisu učinili agresori s planine Ozren, kao da su se žrtve same pobile.
U sjenci tog mučnog, nikako shvatljivog, a bolesno ukorijenjenog stava onih koji žrtve pretvaraju u zločince, a zločince u heroje, prekjučerašnja tuzlanska tišina i cvijeće položeno na Kapiji i u Aleji mladosti, uz zvuk sirene u 20.55 – u vrijeme kada je 25. maja 1995. godine ispaljena ubilačka granata sa Ozrena, iznova su bolno aktuelizirali ono što roditelji, rodbina, prijatelji i poznanici žrtava Kapije, s neprolaznom tugom i osjećajem gubitka, iskazuju dostojanstveni u istrajnosti i nemirenju s nekažnjenošću zločina i zločinaca. Jer, najbolje znaju kolika je težina i šta znače riječi Selima Bešlagića, ratnog predsjednika i načelnika tuzlanske opštine, kad potresen kaže da bi žrtve Kapije danas imale djecu, unuke, život – sve ono što im je zlotvorski oteto.
Čim se, naročito ovih dana, uđe u Spomen-sobu Memorijalnog centra Kapija, posjetioca zapljusnu talasi mira, tišine i neodoljive potrebe za obaveznim zastajanjem i nijemom pažnjom pred fotografijama, ličnim predmetima, dokumentima, faksimilima novinskih tekstova, izvještaja naših i UNPROFOR-ovih istražnih organa – obiljem eksponata koji nijemo kazuju, podsjećaju, ali i uče i poručuju… Neizbježno je i naviranje ličnih sjećanja na tu tragičnu majsku noć, čemu pomaže i prigodni katalog-afiša, kao dokumentarni sažetak i vodič kroz podatke o masakru. Nijedan posjetilac Spomen-sobe, koliko god vremena tu proveo, ne uspijeva se oduprijeti potrebi uravnoteženja osjećaja vlastite nemoći zbog tuge i nemjerljivog gubitka, s jedne, i neshvatanja zločinačkog poriva ljudolikih stvorova, krivih za ovo krvoproliće, i deficita ljudskog u onima koji zločin ne kažnjavaju, s druge strane. Normalnom čovjeku ne ide u glavu to da su, čak i u takvom ratu, postojali oni koji ciljano ubijaju nedužnu mladost na njenom stalnom okupljalištu. Kao što je nemoguće razumjeti i pravosuđe koje je uporno nezainteresovano za njihovo kažnjavanje.
Još mnogo toga navire u glavu, dok se stoji, gleda i ćuti u Spomen-sobi Kapije. Najviše je to što čovjek, ako je čovjek, i što ljudi, ako su ljudi, mora osjećati, znati i pokazati na ovom mjestu i ovim povodom. Kad se, samo uslovno, iz ovog kazivanja isključi dokazano nepostojeća ni mrva osjećaja zločinaca – i onda i danas – među kojima ima i roditelja, da su meta ubilačke granate nečija djeca i da su ona mogla biti i njihova, ostaje dovoljno prostora i potrebe za najmanje što smo dužni u znak poštovanja i nezaborava žrtava tuzlanske Kapije: bezuslovno podavanje dostojanstvu u sjećanju, opiranje zaboravu i pokoravanje tišini, čime se najbolje potvrđujemo kao oni koji ne mogu i ne smiju zaboraviti ovo zvjerstvo. Uz, naravno, želju da se tako nešto nikada, nikome i nigdje ne ponovi.
Na to nas, 30 godina kasnije, motivišu i dva dokumentarna filma, premijerno prikazana uoči ove godišnjice: jedan “Kapija – film o paunovima koji plaču” autorice Elme Kazagić u produkciji FTV-a i drugi “Kapija – zakletva tuzlanske mladosti” autorice Azre Kalesić u produkciji RTV 7 iz Tuzle. Upečatljivo je snažna poruka ovog potonjeg: “Kapiju nećemo pamtiti da bismo se svetili, nego da bismo istinom dokazali da je potrebno da se mijenja nešto kod onih koji su tuzlansku Kapiju napravili kapijom stradanja”, da bi bila uveličana riječima aktera filma, učenika tuzlanske Osnovne škole Novi Grad: “Spavajte mirno, nevini anđeli, vaša žrtva je naša zakletva!”.
oslobodjenje.ba/ ilustracija Benjamin Krnić
