Nijedna država se ne može sačuvati, izgraditi ili učiniti funkcionalnom ukoliko oni koji kreiraju “državotvornu politiku” nemaju realnu političku moć i ne raspolažu konkretnim mehanizmima da tu politiku provedu u praksi.
Za NAP piše: Sifet Kukuruz, pravni ekspert
Pozivati na odgovornost i djelovanje državne institucije radi zaštite ustavnog poretka u situaciji kada su te institucije disfunkcionalne ili potpuno paralisane, ili su pod kontrolom onih koji provode antiustavno djelovanje, predstavlja izraz političke nemoći, a ne moći.
Takve pozive teško je smatrati izrazom odgovorne, državotvorne politike, jer suština političkog djelovanja probosanskih ili državotvornih snaga nije i ne može biti u javnom iskazivanju političkih stavova, nego isključivo u sposobnosti njhove implementacije u praksi. Politika koja se ne može ostvariti u praksi, nije životna politika i na takvoj politici nije moguće i ne treba zasnivati postojanje i funkcioniranje države, a još manje njenu budućnost.
Nijedna država se ne može sačuvati, izgraditi ili učiniti funkcionalnom ukoliko oni koji kreiraju “državotvornu politiku” nemaju realnu političku moć i ne raspolažu konkretnim mehanizmima da tu politiku provedu u praksi.
Mjera uspjeha državotvorne politike nije u broju javnih saopštenja, njihovom racionalnom utemeljenju ili emocionalnom patriotskom naboju, nego isključivo u stepenu sposobnosti državotvornih snaga da u svakodnevnom funkcioniranju države onemoguće i spriječe provođenje antidržavne politike i efikasno procesuira protagoniste takve politike.
Politika koja nema kapacitet praktičnog samopotvrđivanja i samoozbiljenja ne može se nazvati uspješnom, a još manje državotvornom. U odnosu antiustavne i ustavne politike mora se tražiti odgovor na pitanje da li i u kojoj je mjeri državotvorna politika uistinu državotvorna?
Kao polazište u razumijevanju ovog odnosa mora se uvažiti činjenica da su i jedna i druga politika, s aspekta državnih interesa, štetne. Antiustavna politika po svom antidržavnom i destruktivnom karakteru, a “državotvorna” zbog vlastite nemoći samoozbiljenja i samopotvrđivanja.
U interesu uspostave istinski državotvorne politike mora se kao realnost prihvatiti činjenica da država niti od jedne od ovih politika nema koristi. Naprotiv, od prve država ima direktnu, a od druge indirektnu štetu. Kako bi se izbjegle pogrešne ili zlonamjerne interpretacije ovakvog stava, treba naglasiti da se ove dvije politike, osim po svojim krajnjim efektima po državne interese, ne mogu i ne trebaju izjednačavati. Naravno, ni mjera štete po državu nije i ne može biti ista, ali to je pitanje od manje važnosti.
Ovo dovođenje u korelacijsku vezu antiustavne i ustavne politike vrši se isključivo iz metodoloških razloga kako bi se što bolje razumjela priroda i jedne i druge politike, a posebno kako bi se postalo svjesno dometa “državotvorne politike”.
Njihova korelacija je posebno potrebna da bi se shvatila priroda i efekti “državotvorne politike” iza koje ne stoji realna politička moć, s obzirom da je takva “državotvorna politika” štetna jer stvara samo privid vlastite državotvornosti i proizvodi iluziju borbe protiv antidržavnog djelovanja.
Iako antidržavna politika za cilj ima negaciju i destrukciju države, a državotvorna zaštitu državnih interesa, zajedničko i jednoj i drugoj politici je da država od takvih politika nema korist. Naprotiv, prva državni interes otvoreno negira i destruira, a druga državni interes prihvata i podržava, ali ga realno ne uspijeva niti ostvariti niti zaštititi.
O kakvim i koliko ozbiljnim “državotvornim” politikama se radi dovoljno je, ilustracije radi, konstatovati da u svakodnevnom životu u državotvornim izjavama i drugim formama patriotskog performansa prednjače politički akteri koji čak i ne participiraju u parlamentarnom životu, odnosno oni koji osim što u državnom zakonodavnom tijelu nemaju svoje predstavnike, takve predstavnike nemaju ni u državnoj izvršnoj vlasti. Kada se ovome doda da je sudska vlast pod određenim utjecajem snaga koje provode antiustavno djelovanje, zabluda o postojanju snažnih i efikasnih državotvornih politika postaje potpuna.
Ono što posebno treba da brine jeste činjenica da upravo akteri političke scene koji nisu politički subjekti, nego politički objekti koji antiustavnim snagama nerijetko služe kao izgovor ili opravdanje za političku destrukciju, građane BiH uvjeravaju da su upravo oni stub odbrane države BiH.
Kada bi se radilo o politički osviještenoj društveno-političkoj zajednici, takvi bi vrlo brzo završili na “stubu srama” i ne bi imali mogućnost da u javnom prostoru generiraju dodatne frustracije, dok istovremeno politički aktivizam vješto koriste za vođenje dnevne politike i realizaciju ličnih ili stranačkih interesa.
Emocionalni patriotski naboj u političkom aktivizmu nikada nije predstavljao mjeru političkog uspjeha, nego je to uvijek bila isključivo sposobnost prevođenja i provođenja političkih stavova iz teorije u praksu, a u slučaju potrebe i upotrebom sredstava prinude. Zato su politike čija je moć objektivizirana u formi verbalizma opasne i štetne po državu.
Oni koji tragaju za odgovorom na pitanje da li je i u kojoj mjeri je neka politika državotvorna, trebaju ponuditi konkretan odgovor na pitanje da li takva politika raspolaže realnim mogućnostima da političke stavove iz medija, sa Facebooka ili drugih društvenih mreža na efikasan način prevedu u realnost. Ukoliko takva mogućnost ne postoji, lažna privlačnost ili zavodljivost takvih politika državi BiH može nanijeti samo štetu, jer stvara svijet iluzije i zablude.
Politika koja pretendira biti odgovornom i državotvornom, mora prethodno uspostaviti političko-pravne i svake druge instrumente za vlastitu provedbu u praksi. Bez uspostave mogućnosti i konkretnih instrumenata za provedbu u praksi, politika prestaje biti politikom i postaje politikanstvo.
A odgovoran odnos prema državi i građanima podrazumijeva da oni koji javno iskazuju političke stavove u svakom trenutku mogu pokazati i građanima dokazati da su ti stavovi izraz političke moći, a ne nemoći. Oni koji nisu u mogućnosti vlastite političke proklamacije pretočiti u konkretne akcije ne bi se trebali smatrati odgovornim političarima. Upravo takav odnos prema tim i takvim akterima političke scene bi trebao predstavljati prvi, konkretan korak na putu stvaranja državotvorne politike.
