Hvala što ste juče objavili sjećanje na Kjašifa Smajlovića, prvog ubijenog novinara u Bosni i Hercegovini koji je dao život za profesiju.
Nekoliko mjeseci po dolasku u Norvešku objavio prva sjećanja u “Sunnhordland avis”, potom u proteklih preko tri decenije u drugim novinama, knjigama Sopp for fred (prvo dio monografije Gljiva Mira), Novo sunce (poema KJAŠIF, sa zadnjom porukom Sevleti Ahmedinović, sekretaru tuzlanskg Dopisništva Oslobođenja i ilustracijom koja je obišla svijet), u romanu “Bijeli cvijet iznad puta!” sa potresnim šta je odgovorio ton- majstoru Radio Zvornika Mensuru Krndiću i citirane zadnje riječi kada je krenuo u svoju redakciju…
Prošle godine ode i brat Sakib, takođe novinar, srce – ostade njegova knjiga “Ko će javiti UBIJEN NOVINAR. Sedam godina ranije iz štamparije javio se Isnam Taljić, da svakako trebam nešto napisati. Odmah riješeno, da pošaljem moj oproštajni govor sa ispračaja na sarajevskom Vlakovu u Aleji veterana…
Uzalud pokušavao da se institucionalno oda priznanje doajenu zvorničkog novinarstva. Nedavno, a pošto je kod nas praksa da se ne odgovara na meilove i pisma namjere, pokušao sresti dekana Odsjeka za žurnalistiku, Filozofskog fakulteta. Nema ga, ostavio poruku – šutnja (?!)
A najzadnje prijateljskom linijom, nekome ko kotira u novinarskim krugovima.
“… Sjećaš se da je rahmetli Salih Brkić nakon identifikacije u kameru predložio posthumno priznanje. Pokušavao sam sa svoje strane, nije išlo (juče napisala kako se “odredio” njegov matični list – koji sam takođe uzalud kontaktirao, op.a.). Sinula ideja za pravu adresu! Haj ako možes TI kontaktiraj dekana da nas “primi” i predložimo da inicijativa krene od studenata žurnalistike…”
* * *
A pisano šta se (sve) desilo sa Kjašifovim učenikom u okupiranom- oslobođenom Zvorniku. Sticajima okolnosti ostao živ – da posvjedoči a neki dan onakva kolumna.
Čast je bilo uz njega stasati- prvi put čuo za cicere, petit, anrfile, špigl…Jednom kao poletarac zamijenio na “prelomu” Glasa sa Drine u lozničkom “Proleteru” i odobrio štampu. A ono zadnje učenikovo u hotelu “Drina” u praskozorje rata sa “Dva susjedna Zvornika” i posljednji mirovni pokušaj. Znam da je bio ponosan i samo kratko: “Dobro si to napravio” i požurio izvještaj stenogramom da pošalje. Njegov tekst “plasiran” je na naslovnoj strani državnog lista…
I koje koicidencije: svaki put kada bih dolazio iz Skandinavije na prvom mjestu je Kazanbašča sa spomenikom, dvadesetak metara niže očevo počivalište. Jednom poviše je kopan novi mezar…Samo što sam se vratio u Örebro javlja sin Nedim da su našli babu…! (A koju godinu ranije Murat Hurtić “na tom mjestu gdje smo stajali” objašnjavao kako se otkrivaju masovne grobnice, a ispod među jedanaest ubijenih i dobri Kjašif…
Majka je odložila našu jutarnju kafu i kada sam malo došao sebi brižno sa sećije: “Trebaš otići…!” Prva misao prvi let dok je u ušima odzvanjala Nedimova poruka da je identifikacia za dva dana, a sahrana tri dana kasnije.
Neka se tumači kako hoće taj zlatni okvir i možda je “previše” detalja na tako malom prostoru. E pa, nakon “službenog govora” pored humke samo je tako moglo od strane doajenovog učenika – spram duše i položim 7 (sedam) kamenčića sa Drine. Ustati i nakloniti se naslovu: Svetionik novinarske profesije.
Sead Hambiralović
