Kako je politička situacija u zemlji vrlo naelektrisana, a ja živim u Mostaru, preko kojeg se prelamaju mnogi odnosi, dogovori i trgovanja u poslijednjih 30 godina, nemam pravo prešutjeti ono što vidim i živim sve te godine. Pošto sve ili skoro sve te godine slušam orkestriranu horsku kuknjavu o ugroženosti i majorizaciji Hrvata, ne mogu, obzirom da živim u gradu i kantonu u kojem vlada HDZ, koji je dirigent već pomenute orkestrirane kuknjave, ne konstatovati da se sve te godine u Mostaru osjećam majorizirano, ugroženo i neravnopravno, samo zato što dijelim neke druge svjetonazore i poglede na život.
Ali, prije nego što napišem neka moja razmišljanja podsjećam na prve činjenice koje mi padaju na pamet.
Prvo, evo nekoliko rečenica o folkloru. Dakle, šta je folklor?
„Folklor je naziv za različite aspekte tradicije kulture, najčešće uobičajen u značenju zajedničkog imena za tradicijske oblike književnosti, glazbe, plesova, dramskog i likovnog stvaranja. Znanost koja proučava pojam folklora naziva se folkloristika, a datira iz predromantizma i romantizma.
Riječ folklor dolazi od engleske riječi folk: puk, narod + lore: nauk, znanje. Izraz folklor prvi je put upotrijebio William Thoms 1846. godine u engleskom časopisu The Athenaeum, misleći na narodno znanje. U popularnoj upotrebi folklor označava aspekte koji se u primijenjenim oblicima pojavljuju u gradskoj kulturi, tj. izvedbi scenski adaptiranih pjesama i plesova, izrađenih rukotvorina itd.
Umjetnost bilo kojeg vremena ne može se zamisliti bez folklornih elemenata, premda je njegov udio ponekad jedva zamjetljiv. Vrhunska ostvarenja na području glazbene umjetnosti zasnivaju se manje ili više na elementima folklora, što danas posebice dokazuju sve češći etno festivali. Sve specifične osobine nekog naroda i kraja kao što su ljudska psiha, podneblje, prirodni fenomeni, govor, ritam, pjesme i plesovi skupljeni su u folklor koji samo čeka na umjetnikovu imaginaciju da ga on kroz svoju ličnost doživi i pretvori u umjetničko djelo. Narodna melodija koja se čuje negdje u pejzažu nosi sa svojom melodijom i dio atmosfere krajolika s kojim neposredno živi i od kojeg je autentično izrečen. Dakle, ako se želi emocionalno doživjeti i glazbeno realizirati jedan kraj te zbivanja u njemu, treba duboko proučiti atmosferu i psihologiju dotičnog kraja, njegovih ljudi i prirode s kojom su oni tako neposredno stopljeni. Folklor ne nameće nikakve dogme i propise, on omogućava potpunu slobodu umjetniku u njegovom stvaranju i interpretiranju.
Drugo pitanje na koje skrećem pažnju je Popis stanovništva u SR Bosni i Hercegovini 1991. godine. Po tom popisu u Mostaru je živjelo 126.628 stanovnika. Od toga je bilo 43.856 Muslimana (Bošnjaka), 43.037 Hrvata, 23.946 Srba, 12.768 Jugoslovena i 3.121 Ostalih.
Na Popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini održanom 2013. godine situacija u Mostaru značajno je drugačija. Stanje je slijedeće, ukupan broj stanovnika je 105.797, od čega je Bošnjaka 46.752, Hrvata 51.216, Srba 4.421, te Ostalih 3.408.
Naravno, uz ove činjenice u sjećanje mi fragmentarno dolaze neki događaji iz bliske nam prošlosti. Naime, sjećam se 1992. godine i prvih javnih izjava novopečenih političara iz zapadne Hercegovine koji saopštavaju javnosti kako Hrvati moraju imati jedan veći grad i pritom, naravno, pominju Mostar. Nedugo iza toga sa sličnim izjavama istupaju i neki čelnici SDA iz Sarajeva. To ubrzo rezultira povjeravanjem odbrane Hercegovine HVO-u, a mi koji smo tu živjeli na ulicama susrećemo obilježja, pozdrave, te postupke o kojima smo čitali i učili da su se dešavali u vrijeme tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Odmah počinje organizovan lov na ljude, prave lovačke hajke. Na meti su naši sugrađani, Srbi. Svi su proglašeni četnicima i neprijateljima. A sve uz sve glasnije: Za dom spremni. Godinu poslije to isto se dešava, samo sad su na red došli Bošnjaci. Hercegovina puna logora i ustaša, po izjavama samih pripadnika HOS-a i HVO-a. A Herceg Bosna se ponaša kao država, ali bez granice sa Republikom Hrvatskom.
I tad smo slušali priče o ugroženosti i majorizaciji, a gladovali u Dretelju, Gabeli, Heliodromu, Ljubuškom…
U to vrijeme na jednoj radio postaji čuo sam i slijedeću rečenicu: Naše topništvo uzvratilo je prema muslimanskim snagama sa stoljetne hrvatske zemlje, sa Fatimine gomile…
Pamtim i pozive preostalim Srbima, građanima Mostara da dođu na Rondo, u Dom mladih, kako bi potpisali lojalnost Herceg Bosni, kao garanciju da mogu ostati u Mostaru.
A da, zaboravih onaj folklor. Naime, negdje 1983 i 1984. godine u duhu priprema za jedan veliki festival izvornog folklora u Poljskoj u Mostaru je grupa vrhunskih stručnjaka iz Jugoslavije istraživala gradske narodne običaje, igre, pjesme, nošnje i sve vezano za folklor. Bio je to tim sastavljen od etno-muzikologa, koreologa i drugih. Nakon skoro jednogodišnjeg istraživanja probađeno je mnoštvo značajnog materijala. Ukratko, sve se odnosilo na pravoslavno i muslimansko stanovništvo. Onog trećeg prije Pologa, Kruševa, Goranaca itd nije bilo. A folklor i folklorno naslijeđe govori o prošlosti mnogo zornije od mnogih zapisa i predanja, koja su naprasno uskrsla devedesetih kako bi se potkrijepile dnevno-političke ideje.
U prilog ovome idu i rezultati brojnih poipisa stanovništva, zaključno sa onim iz 1991. godine. Svi kasniji realizacija su ideje o jednom velikom gradu koji pripada Hrvatima, što je kasnije artikulisano u pojam, stolni grad.
Zbog tog stolnog grada, danas Mostaru nedostaju desetine građana, a putem logora, progona, puške i noža postignut je rezultat popisa iz 2013. godine.
Zato što pamtim, jer sam svemu svjedočio, zato što i danas tu živim i na vlastitoj koži osjetim ko jeste ugrožen i majoriziran ne mogu niti imam pravo šutjeti.
Zbog svega navedenog i mnogo toga još znam, da kad gospodin Čović kuka da je ugrožen, radi nešto protiv države u kojoj je rođen, od koje prima platu, a putuje po Svijetu sa pasošem druge države za koju kaže da mu je matica zemlja, jer pristao je da bude dijaspora te zemlje u državi predaka. I kad se pročita zvuči kao dobar vic, a na tome je zasnovao svoju kompletnu politiku, koja uistinu jeste jedan dobar vic, ali ljigav, licemjeran i po narod, kompletan bosansko-hercegovački, bolan vic.
A paralelno sa ovim još uvijek prečesto u Mostaru se može pročitati „za dom spremni“, vidjeti brojna, svježa fašistička i nacistička znakovlja, poruke mržnje i slično. O tome se pomenuti gospodin nikada nije oglasio.
Narod je davno rekao šta u ovakvim slučajevima znači šutnja.
Uistinu je strašno kad kreator politike, koja sve ovo provodi, priča o vlastitoj ugroženosti. Sve ovo neodoljivo podsjeća na onaj vic o mužu uhvaćenom u preljubu koji u tom času ženi kaže: Pa vjeruješ li ti više meni ili svojim očima.
Gospodine Čoviću, već odavno mi, ovdje, vjerujemo svojim očima. Još da Sarajevo do kraja otvori oči, možda bi prava slika o Vama i Vašoj politici došla i do Evrope i Svijeta.
