Komentari

Piše Sead Đulić – Četnik je četnik, a ustaša je četnik i po

U narodnom pamćenju ostala je izreka nastala u toku Drugog svjetskog rata: Četniki je četnik, a ustaša je četnik i po. Čuo sam je još kao dječak, ali mi je nikad nisu razjasnili niti sam je do kraja razumio. Onda je došla 1992. godina i sve mi se samo kazalo. Svakodnevno sam svjedočio akcijama i aktivnostima u gradu mnogostruko prljavijim od onih koje su dolazile sa brda.

 

Naime, pojavili su se bojovnici sa oznakama HOS-a i HVO-a koji su u Mostaru po čitav dan pili i ratovali protiv običnih građana proglašavajući ih četnicima samo zato što su Srbi ili jugonostalgičarima i komunjarama, samo zato što nisu prihvatali  taj novi način uspostavljanja vlasti. Svjedočili smo maltretiranju časnih ljudi na razne načine. Gonjeni su da pasu travu, satima za ljetnih vrelih dana u dugim vojničkim šinjelima sjedili su na konju, podmetane su im puške da bi ih se proglasilo snajperistima, bežični telefoni proglašavani su radio stanicama itd, itd. O brojnim silovanjima i ubistvima da i ne govorimo. Cilj je bila imovina, pare, nakit, automobili, stanovi i kuće. To su bile njihove crte bojišnice.

 

A onda je došla 1993. godina. Riješili su srpsko pitanje i valjalo je sad riješiti muslimansko pitanje. Sve se ponovilo, ali su dodali i sabirni centar na Gradskom stadionu, te logore, progoni i ubijanja postaju svakodnevica. Bio je to lov na ljude i njihovu imovinu. Procjene kažu da se oteti stanovi i automobili broje u hiljadama, a zlato u tonama. Nije onda čudo da je skoro svako selo u zapadnoj Hercegovini par godina poslije rata imalo prodavnicu rabljene robe. Uz malo sreće mogli ste kupiti i svoj televizor, trosjed ili frižider. Onda je sve to nestalo, jer je nestalo i pljačke. Dejton zeznuo stvar.

 

Prisjećam se i brojnih izjava tadašnjeg predsjednika Hrvatske koji je isticao da Hrvatskoj kifli, misleći na oblik države, nedostaje stomak i kako to treba ostvariti. Slijedeći ideje svog predsjednika ratni gradonačelnik zapadnog dijela Mostara, ja bih rekao okupiranog, izvjesni Mijo Brajković se negdje 1994. godine, ako me pamćenje dobro služi, javno hvalio da je u Mostar iz središnje Bosne doveo 18000 Hrvata kako bi popravio etničku sliku prijeko potrebnu za priču o Hrvatskom stolnom gradu.

 

U tom kontekstu valja podsjetiti na dva popisa stanovništva koji vrlo upečatljivo govore o besmislu ideje o stolnom gradu.

Naime, po popisu stanovništva iz 1910. godine stanje u Mostaru je izgledalo ovako:

Upravna

jedinica       Ukupno   Pravoslavci    Muslimani     Katolici      Protestanti     Ostali

Mostar

/Grad/         20 295        5 502              8 844         5 764             32                153

Popis je provela Austro-Ugarska administracija i tu ne može biti greške, bar nas iskustvo tako uči.

 

 

Naredni popis koji je zanimljiv je onaj iz 1991. godine, poslijednji pred rat. Po tom popisu slika stanovništva izgleda ovako:

Mostar       Ukupno        Muslimani         Srbi       Hrvati         Jugosloveni     Ostali

                  126 628          43 856         23 846     43 037           12 768          3 121

 

 

Poslije ovog popisa desili su se događaji sa početka ovog teksta i kao rezultat popis stanovništva iz 2013. godine izgleda mnogo drugačije. Brojke sve govore.

Mostar          Ukupno         Bošnjaci           Srbi           Hrvati              Ostali

                    105 797          46 752            4 421         51 216              3 408

Ovaj popis rezultat je izgona, progona, logora, silovanja, mučenja, paleži, otimačine itd. Ukratko, rezultat je politike Republike Hrvatske u Hercegovini.

 

 

Slijedom doživljenog i brojki koje svemu svjedoče apsolutno me ne zanima šta je vrh Republike Hrvatske javno govorio i kakve je ublehe prodavao vrhu Bosne i Hercegovine. Znam da ništa ili skoro ništa od javno rečenog dole na terenu, u Mostaru, koji su zacrtali kao ratni plijen, nije provođeno, usudio bih se reći do danas. Istina sredstva su nešto drugačija.

 

Pojednostavljeno rečeno, nikada se nije odustalo od tzv NDH, ili makar kao kompromisno riješenje Banovine Hrvatske. Istina i dio BiH rukovodstva nije imao ništa protiv takvih ideja. Svašta se i sa druge strane potpisivalo i obećavalo. Vaskrsne takav narativ i danas s vremena na vrijeme.

U ovom kontekstu valja tumačiti istupe samoproglašenog poglavnika Milanovića, ili neupotrebljivog generala Prkačina, te tzv intelektualca Raspudića koji bljuje vatru kontinuirano nebili izdavši vlastitu domovinu, u novoj stekao bolje pozicije. I tu nas istorija uči da jednom izdajnik uvijek izdajnik. Zatreba li, zbog vlastitog probitka, promijeniće on opet stranu.

 

Puno bi se toga moglo još napisati, ali i nakon ovih razmišljanja ona davna izreka iz Drugog svjetskog rata sada mi je savršeno jasna.

I da ne bude zabune, ja nikoga nisam etiketirao ustašom, sami oni sa ponosom priznaju da to jesu ili pak svojim djelima potvrđuju da bi im i sam Pavelić pozavidio na provedbi njegovih ideja.

 

A mi, pamet u glavu i proučimo odluke ZAVNOBiH-a i iz Mrkonjić Grada i iz Sanskog Mosta.

Tamo sve lijepo piše. Kad mi to shvatimo bićemo spremni svima sa svih strana glasno i ponosno, baš kao Gorčin sa stećka, reći: SIKTER!

 

 

seaddjulic.blogspot.com

Komentari
Na vrh