Nekada, u bivšoj državi, dok su nas lagali da smo braća i da živimo u jedinstvu, 25. maj, današnji dan, bio je Dan mladosti. Iako je Josip Broz odnosno Maršal Tito, rođen 7. maja, njegov rođendan se obilježavao 25. a mladost cijele Jugoslavije se trudila da nosi štafetu. Slavilo se tog dana, a slaviti se nije imalo šta. Jer, dok je Tito čuvao kult ličnosti i kult bratstva i jedinstva, velikosrpski i velikohrvatski nacionalisti spremali su se za dane i godine poslije Tita.
Posljednji Dan mladosti slavio se 25. maja 1979. godine. Tito je umro naredne, a Jugoslavija desetak godina poslije. Da je bratstvo i jedinstvo bila iluzija u službi Maršala pokazalo se 16 godina nakon posljednjeg Dana mladosti.
U Tuzli, bastionu antifašističkih vrijednosti, gradu koji je uz Rijeku (Hrvatska) jedini nadživio agresiju srpskohrvatskog nacionalizma 25. maja 1995. godine počinjen je zločin. Na Dan mladosti ubijena je mladost. Tuzlanska mladost.
Željna mira i druženja ta mladost je slobodu i sreću potražila u majskoj večeri na mjestu okupljanja, smijeha i radosti. Ali, od te noći Dan mladosti postao je dan gorčine i tuge. Ako smijem, rekao bih da su te tuzlanske večeri ubijeni svi prethodni dani mladosti. Zatrt im je trag.
Jer, dojučerašnja “braća” s kojom su roditelji 71 ubijenog na Kapiji nosili štafetu, ispalili su topovsko đule u srce mladosti. U srce sjećanja. Ubili uspomene na Dan mladosti s ciljem da se ono nikada ne ponovi.
No, ponovit će se i u to nema potrebe da sumnjamo. Jer zločinci su živi. I SLOBODNI. Šetaju se državom za koju su ubijali tuzlansku, ali i svu bosanskohercegovačku mladost. Srbija je oaza zločinaca, tamo gdje ubice uživaju povlastice. I to nije čudno, Srbija se nikada nije ogradila od svojih zločinaca, jer nikada nije prestala da sanja san zbog kojeg su ti zločinci ubijali u Bosni i Hercegovini.
Nije se izvinila ni međunarodna zajednica. A geleri što ubiše tuzlansku mladost su ostavili krv i na rukama te međunarodne zajednice. Zato je licemjerno svako njihovo obraćanje na tužnim godišnjicama sjećanja. Neka su saopćenja licemjernija od drugih. Kao ono Christiana Schmidta, visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH koji nam danas šalje poruku:
“25. maja 1995. godine njihovi mladi životi su brutalno prekinuti. Ovaj stravični zločin nam svima mora biti podsjetnik i poticaj da činimo sve što možemo kako se ovakvo nešto više nikada ne bi dogodilo. Naročito su političari ti koji moraju intenzivnije raditi na pomirenju i stvaranju prilika kako bi mladi ljudi iskoristili svoje potencijale i napredovali u demokratskoj i prosperitetnoj Bosni i Hercegovini”.
Kakav smutljivac i lažov. Prvo, to što je napisao povodom Dana ubijanja tuzlanske mladosti liči na poruku čovjeka koji je piše na silu. Drugo, Schmidta ne vidimo na Kapiji, ne odaje počast. Treće, Schmidt je često na kafi sa Aleksandrom Vučićem, zaštitnikom ratnog zločinca Novaka Đukića, koji je presuđen za ubijanje tuzlanske mladosti.
Licemjernost Schmidta je samo djelić ogledala licemjerstva međunarodne zajednice. Jer, dok nam pokušavaju instalirati POMIRENJE zaboravljaju šta je zapravo ključ tog pomirenja. A ključ je iskreno izvinjenje i pokajanje onih pod čijom zastavom su počinjeni zločini uključujući i onaj na Kapiji. Potom ti zločini moraju biti presuđeni, počinioci iza rešetaka. Tek onda možemo razgovarati o pomirenju.
Činjenica da ovo moramo objašnjavati Schmidtu koji je iz Njemačke, potvrđuje da on zapravo nije naučio lekcije iz historije. Jer, u Njemačkoj se jasno zna kako se odnosi spram zločina i zločinaca koji su pod zastavom Njemačke počinili holokaust i najteže zločine.
Njemačka nije negirala presude, za razliku od nasljednika politika pod čijom je zastavom Đukić ubio tuzlansku mladost. I tu dolazimo do onog što je Schmidt trebao a nije učinio. Nije zapravo učinio ništa, jer od dolaska u Bosnu i Hercegovinu trudi se biti od pomoći onima koji dočekuju osuđene ratne zločince, pokušavaju ih rehabilitirati, a u Zagrebu pije kave za zaštitnicima onih koji su nastavili projekat UZP-a.
Schmidt osim što anemično prijeti ne čini ništa da se zaštite prava onih koji su zločinima otjerani s ognjišta i koji se u funkcionalnom kapacitetu nikada nisu vratili na ta ognjišta. Mnogo toga Schmidt nije uradio. Nisu ni njegovi prethodnici. E zato je svaka priča o pomirenju i saradnji LICEMJERNA i nemoguća. Jer, mi TUZLANSKU MLADOST nećemo ni oprostiti ni zaboraviti. Kao što nećemo zaboraviti i oprostiti sve druge zločine.
Jer, mnoge smo herr Schmidt zaboravili i oprostili pa su nam se u tragičnijem obliku ponavljali. I konačno smo se opametili. Sada znamo da oni koji štite ratne zločince spremaju neke nove. Jer, zločince iz 1945. rehabilituju danas. Zločince koji su ubijali našu mladost će rehabilitirati sutra. Jer će im trebati za hegemonističke projekte.
Zato radite svoj posao, ne pozivajte nego koristite ovlasti da spriječite svaku opciju ponavljanja novog rata kao što ih koristite da udovoljite prijateljima s kave.
I ne morate se oglašavati, barem ne ovako površno i licemjerno. Znamo mi dobro koga i šta predstavljate. I znamo da to što predstavljate nikada nije bilo naklonjeno žrtvi. Jer, da jeste, Đukić ne bi ni stigao ubiti tuzlansku mladost.
