Društveno – politička genetika bošnjačkog naroda u posljednjem stoljeću kreće se po amplitudi krajnosti, od herojskog otpora nacizmu, fašizmu i hegemonizmu, do ponižavajućeg savijanja kičme u vjeri kako će im neko drugi donijeti konačno oslobađanje od pomenutih zala.
Pitanje je postoji li sličan narod, koji u posljednjem stoljeću svoje historije ima toliko herojskih izdanaka, a opet dozvoljava sebi da kontinuirano već skoro pola vijeka moli nekog za nešto. Kao da Bošnjaci sami sebi podapinju i skreću s trase onog hrabrog dijela svog bića i zalaze u tamu samoponiženja u namjeri da nešto dobiju.
Uloga žrtve koja se iznutra nameće društveno-političkom biću Bošnjaka je odveć prevaziđen način da bi se u složenim političkih okolnostima, kako u Bosni i Hercegovini tako i u svijetu, time nešto postiglo.
Bošnjaci jesu narod koji je proteklih stoljeće ili dva preživljavao progone i neviđena stradanja, ali im je veći problem od nepravde to što zapravo nisu utrli put kojim će se boriti za pravdu. Jer, čekajući da im neko drugi pravdu servira, bliže su nestanku, nego satisfakciji.
Zato je potpuno besmisleno ono što proteklih nekoliko dana čitamo i slušamo kao reakciju na odveć poznatu politiku Lidije Bradara. Bradara ne dolazi iz okruženja liberala, zelenih i socijalista, već iz kršćansko – demokratske zajednice (HDZ) koja je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu bila predvodnik politike koja ovu zemlju treba da podijeli, očisti hercegovačke krajolike od Bošnjaka i onda ih pripoji Hrvatskoj.
Znajući tu genezu političkog backgrounda Lidije Bradara bilo bi licemjerno da je sada gledamo kao neku hrvatsku katarzu koja će eto pomiriti Hrvate i Bošnjake. Za nju je Dario Kordić heroj, de facto joj nikada i nije bio haški osuđenik, jer Bradara, Kordić, Čović, Boban i ostali borili su se za hrvatsku stvar.
To što se prozločinački stav Bradara kosi sa Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i njegovim odredbama koji zabranjuju negiranje zločina i veličanje zločinaca, nije Bradarin problem. To će joj problem postati tek onda kada joj istražitelji pokucaju na vrata i privedu je zbog krivičnog djela, a tužioci dokumentuju, te kvalifikovano utemeljenom optužnicom dokažu odgovornost.
Nije UZP-ovsko naslijeđe HDZ-a i njegovih perjanica problem ni za Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH. Jer, on tumači Dejtonski mirovni ustav. Istina, tumači ga baš onako kako sljedbenicima UZP-a odgovara, ali to je pitanje odnosa međunarodne zajednice spram BiH. Schmidt ima ovlasti da smijeni onog ko radi suprotno slovu i duhu, ali i krajnjem cilju Dejtona. Međutim, ko se sjeća posljednjeg značajnog kadra kojeg je neki visoki predstavnik smijenio.
Ovom državom hode i o njenoj sudbini uveliko odlučuju kadrovi sa s američke crne liste. Milorad Dodik (predsjednik Rs), Željka Cvijanović (član Predsjedništva BiH iz Rs), Nikola Špirić (predsjedavajući Doma naroda Parlamenta BiH), Marinko Čavara (član rukovodstva Predstavničkog doma BiH)…
I jel’ Schmidt bilo koga od njih smijenio. Nije. I neće. Baš kao što ni Ambasada Sjedinjenih Američkih Država nije ni pomislila da reaguje na Bradarine pravne igrarije kojim uvodi kategoriju “bivši ratni zločinac”. Nema vremena Michael Murphy da reaguje, jer izjavu nije dao reisul-ulema Islamske zajednice, nije ni predsjednik SDA, ni DF, nije niko od Bošnjaka. Inače bi reagovao prvi i to žustro.
Nema ni ostalih američkim i evropskim parama plaćenih zaštitnika prava. Nisu oni tu da brane žrtve zločinca Kordića, oni su tu da pričaju kako je ovo sekularna država, u kojoj je bitno da se priča ko s kim spava, da kreiraju šta je ispravno a šta ne u javnosti, ko je cool, a ko nije i slične budalaštine.
I u konačnici nema ni Bošnjaka. Naroda koji je bez dileme sačuvao Bosnu i Hercegovinu. Da ga nije bilo, danas bi u Sarajevu sjedili Putin i Vučić i razmišljali kako dalje. Ali, Bošnjacima se lakše bilo suprotstaviti četvrtoj evropskoj armadi nego niskim političkim strastima. A te strasti su ih dovele u fazu kada više ni brat bratu vjerovati ne može. I to sve da bi neko ispunio san da bude neki odlučivač. A odlučivača među Bošnjacima nema, jer da ih ima, valjda bi neko do sada odlučio da je vrijeme za oštrije suprotstavljanje snagama koje nikada nisu odustale od etničkog čišćenja dijelova Bosne i Hercegovine do njene konačne podjele.
I umjesto da uzde svoje sudbine drže čvrsto u svojim rukama, Bošnjaci šalju fermane ko u neki vakat ambasadorima, visokim i niskim predstavnicima i mole da se zaustavi iživljavanje i veličanje koljača koji su u smrt poslali veliki broj ljudi.
S takvim društveno – političkim kodom Bošnjaka posve je jasno da je i Bosna i Hercegovina ugrožena. Jer, ovu zemlju nikada u njenoj historiji nisu branili ničiji emisari. Neće ni sada. I zato je krajnje vrijeme da se kao aprila 1992. godine objedine i u istu političku formaciju ujedine bošnjačke, odnosno probosanske snage.
Smrt i nestanak su reakcija na političko i ideološko sljepilo koje Bošnjacima nikako ne dopušta da se okrenu konkretnoj borbi za Bosnu i Hercegovinu. Ono što ih je na ovoj balkanskoj vjetrometini hegemonizama i fašizama sačuvalo bila je akcija podržana jedinstvom.
Jedinstvom političke i društvene misli Bošnjaci moraju pronaći put borbe s kojeg su evidentno skrenuli. Bošnjak iz 1992. godine nije molio, Bošnjak iz 1995. jeste. Rezultat je, nažalost, svima dobro znan!
