“Nepoštovani, ne mogu reći čak ni gospodine… Nepoštovani Aleksandre Vučiću, davnih dana sam prestao da javno komentarišem tvoj rad, rad tvoje Vlade i generalno politiku u našoj zemlji. Nikada te nisam podržavao i uvijek sam se stidio svega što radiš i načinom na koji se obraćaš nama građanima. Za mene, jedini krivac zbog svega što se desilo našoj Srbiji jesi ti i tvoja Vlada. Sramite se. Ti, svi ministri i svoji tvoji novinari koji su doveli Srbiju u ovakvo stanje”.
Napisao je ovo u pismu predsjedniku Srbije glumac Ammar Mešić, poznat po ulogama u “Igri prijestolja”, “Vojna akademija”, “Santa Maria della Salute”, “Pogrešan čovek” i “Igra sudbine”.
Mnogo je onih kojima je ovo pismo došlo kao olakšanje, jer veliki broj građana Srbije bi ga rado napisao, ali ne smije. Neki ne smiju zbog posla, neki zbog djece, neki pak zbog Belivuka i sličnih pojava koje su u korelaciji s Vučićem i njihovih nedjela nad kojima se zgražao cijeli Balkan.
Veliki je broj i onih izvan Srbije koji vjeruju da su Vučić, njegovo ponašanje i vladanje zapravo ključni uzročnici tragičnih događaja sedmice na izmaku. No, Vučić nije predsjednik mandat ili dva, Vučić upravlja Srbijom duže od decenije, a na političkom nebu te zemlje je još od devedesetih.
Vučić je izdanak zločinačko – radikalne škole i to nekako svi zaboravljaju pri analizi njegove poltike. Stvorili su ga Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj, vjerovatno najgori roditeljsko – politički par koji je svijet vidio posljednjih nekoliko stoljeća. Izdanak takvog roditeljstva nije i ne može biti drugačiji.
To je onaj Vučić koji je svojevremeno rekao “za jednog Srbina ubit ćemo 100 muslimana”. Nema sumnje da su po tom pozivu i uputi, muslimani masovno ubijani. Ubijana i njihova djeca, širom Bosne i Hercegovine. Ubijana su u porodilištima, na igralištima, u skloništima. Ubijana su klanjem, ubijana su i nerođena djeca u utrobama njihovih majki.
Pitanje je zapravo da li je čovjek koji poziva na takva zlodjela smio dočekati trenutak da bude i kandidat za premijera ili predsjednika jedne evropske države. Jeste, jer Srbija se u post-Miloševićevom vremenu nije oslobodila korijena zla. Velikosrpski planovi zločinačkih umova su preživjeli. Zato je morao umrijeti Zoran Đinđić, a oživjeti učenik zločinačkih umova i biti krunisan – Aleksandar Vučić.
Zato se veliki broj ljudi u Srbiji nema pravo žaliti, jer sami su krivi što su na čelo države doveli tiranina zadojenog muslimanskom krvlju i Šešeljevim radikalizmom. Epilog je viđen, stradala su nažalost djeca. I ko zna ko će još stradati u državi naoružanih i krvlju zadojenih. I oko nje!
U Beogradu su proteklih dana bili ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković i potpredsjednik FBiH Igor Stojanović. Odali su počast žrtvama. Odali su i drugi, ali telegramima sućuti. Konaković i Stojanović su jedini koji su bili u Beogradu, a nije ih bilo u Sarajevu. U gradu na koji je Aleksandar Vučić pucao s okolnih brda. Sve da je i kamenje bacao neupitne su njegove zločinačke namjere.
Ali je upitna potreba za snishodljivosti i sluganstvom koje pokazuju šef diplomatije naše zemlje i potpredsjednik entiteta. Mogli su usput obići i grobove “srpskih heroja” i nakloniti se muralu “đenerala”, kada su već bili tamo.
Već sam napisao i ponovit ću, gdje je spomenik na kojem će se odati počast stradalim Prijedorčanima i tamošnjoj djeci? Koliko je njih ubijeno pod Vučićevom prijetnjom. Svaka ulica ove zemlje ima svoje datume i obilježava zločine. Hoće li Vučić doći s Konakovićem na Markale, Trg djece Sarajeva, Tuzlansku kapiju. NEĆE! Jer, Vučić čuva mnoge od počinilaca tih zločina.
Tekst Nenada Kecmanovića objavljen u Politici 2. maja, možda je najbolji argument zašto ni Konaković ni Stojanović nisu imali pravo otići u Beograd. Jer, Kecmanović je jedan od kreatora planova za uništenje bh. muslimana. A po njegovom, kao i po srpsko-hrvatskom tumačenju “muslimani su kolateralna šteta”, a žrtve su isključivo Srbi. Isto je i tamo gdje Konaković nije smio reći ono što je Hag presudio – da je Hrvatska agresor na BiH!
I dok Vučić žali što je ukinuta smrtna kazna, jer bi mu to pomoglo da se rješava isluženih partnera u zločinu, ali i progonjenih muslimanskih boraca i komandanata, bojovnici Armije RBiH Konaković i Stojanović žale za žrtvama Vučićevog režima u Srbiji, istovremeno zaobilazeći žrtve u Bosni i Hercegovini.
Jer, da je suprotno, Konaković bi po odlasku zbog stradanja beogradske mladosti upitao Vučića gdje je zločinac Đukić, ubica tuzlanske mladosti. Ili je opet imao odgovor kao onaj u Zagrebu, vrijeme je da gradimo i sarađujemo, da obnavljamo bratstvo i jedinstvo, da bi Vučićevi i Plenkovićevi nasljednici imali šta da ruše i koga da ubijaju. To je valjda ta nova diplomatija pomirbe, u kojoj važe zakoni po kojima su bosanski muslimani jedina legitimna meta?
Samo je pitanje je li malo 100 muslimana za jednog nebeskog Srbina?
