Prije desetak dana napisao sam da Bosna i Hercegovina i danas živi april 1992. godine, kada je zvanično počela okupacija naše zemlje. A znate li šta je bilo prije aprila 1992. Bila je priprema terena za križarski pohod na muslimansku većinu u Bosni i Hercegovini. Iskopavane su i prenošene kosti umrlih i prije pola stoljeća, a vjerski poglavari Srpske pravoslavni crkve pojačavali su tonalitet političkog mota ugroženosti Srba i pravoslavlja, koje je tobože trebalo zaštititi. Pod tim motom s 50 posto ove zemlje istrijebljen je muslimanski, danas bošnjački narod.
Tuđa ruka svrab ne češe i Bosnu ne brani
I pored činjenice da je tog aprila 1992. godine Srbija preuzimanjem kontrole nad JNA (kasnije postala srpska vojska) bila nadmoćna u regiji, razvoj situacije i odbrana Bosne i Hercegovine uveliko bi imali drugačiji ishod da među Bošnjacima/Bosancima nije bilo političkih ubica vlastitog naroda koji su građane prvo uvjeravali da rata neće biti, a kada je krenulo ponavljali matru “nije ovo naš rat”. Niko od onih koji su branili Bosnu i Hercegovinu nije provocirao rat. Rat je pokrenut isključivo po mapi dogovora u Karađorđevu u kojem su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine na dva dijela po modelu Cvetković – Maček.
Nespremnost za rat koštala je sve građane ove zemlje mnogo većih gubitaka nego bi oni bili da se s prvim obrisima agresije krenulo u pripremu odbrane. Vjerovao je Bošnjak aprila 1992. godine da ga komšija neće zaklati, a on mu je zaklao sve članove porodice, od tek rođene bebe do iznemoglog starca. Vjerovao je Bošnjak u onu “neće bolan, neće to svijet dopustiti”, pa mu taj svijet pred očima ukinuo mogućnost da se naoruža za najčasniju čovječansku potrebu – odbranu domovine i da ga se pokolje, protjera do mjere kada će biti moguća asimilacija i pokrštavanje onih koji ostanu. A Bošnjak/Bosanac/Hercegovac koji vjeruje u Boga i pripada vjeri, nije smio vjerovati, jer je i prije aprila 1992. godine imao primjere zašto strancu ne smije vjerovati. Naročito Bošnjak/Bosanac/Hercegovac koji je znao da je zločinac Draža Mihailović bio saveznik Zapada i da je cijeli establišment Slobine Srbije bio rado viđen u Washingtonu.
Kombinacija tradicionalnog bošnjačkog/bosanskohercegovačkog merhametluka i naivnosti rezultirala je i prije ‘92. zločinima po istoku Bosne. Zato im je ta naivnost utoliko neoprostiva.
Šta tek reći o današnjem stanju Bošnjaka, koji su prilično zaboravili i ‘92. godinu, pa im oni prethodni zločini i genocidi dođu kao imaginacija. Zato i danas imamo one koji vjeruju u “neće bolan, neće to svijet dopustiti”. Samo je ovaj put fraza izmijenjena s ciljem podizanja efikasnosti – “stranci će nas braniti”.
A koga god su širom svijeta stranci branili taj više ne govori, jer svako ko je mogao govoriti je zaslugom tih stranaca eliminisan. Zato bi Bošnjaci/Bosanci/Hercegovci što prije trebali početi vjerovati u onu “tuđa ruka svrab ne češe, niti Bosnu brani”. Olakšalo bi im to prevladavanje izazova specijalnog rata koji se od novembra 1995. vodi protiv Bosne i Hercegovine. Kada bi Bošnjaci shvatili da jedino njihova organiziranost i spremnost garantuje mir i opstanak, šanse da prežive dvostruku križarsku ofanzivu bile bi neupitno veće.
Zato niko ko Bošnjake predstavlja nema pravo uljuljkivati ih obećanjima da će neko drugi odbraniti taj narod i državu u kojoj žive. A svako ko to čini mora biti izložen sudu javnosti i prokazan kao izdajnik koji takvim djelovanjem otvoreno pomaže specijalnom ratu i propagandi.
Ono što svjedočimo nije ni život ni suživot. Već otvorena prijetnja identična onoj koju je Radovan Karadžić izrekao u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine. Prijetnja ostvarivanja najave tog osuđenog ratnog zločinca danas je tim veća, jer aprila ‘92. bilo je ipak snaga koje su znale šta se sprema i znale organizovati kakvu takvu odbranu. I ta odbranama u “starkama” i farmericama, bila je dovoljna da prežive i Bosna i Bošnjaci.
Danas ta odbrana mora biti kao bedem jaka, usmjerena u svaku poru društveno – političkog života. Jer, vrijeme učtivosti i diplomatsko – političkog kodeksa ovdje neće važiti sve dok je rat. A rat nikada nije prestao, pa ni kompromisi ne bi smjeli biti na pregovaračkim stolovima. Svaki kompromis koji pravi onaj napadnuti je zapravo pobjeda napadača.
Političke snage koje predstavljaju stranu koja se brani, nemaju i neće ikada imati mandat da prave kompromise u ime naroda koji se već više od tri decenije brani od unakrsne vatre hegemonizma s ozbiljnim pečatom klerikalnog fašizma.
Specijalni rat je započeo Hoolbruke
Zato zaboraviti ambasade, lažne međunarodne partnere i prijatelje, jer takvi ne postoje. Možda su nam u datim trenucima i pomogli, ali njihov motiv pomoći bio je vezan za geostrateške tokove. Kako su nam tada pomogli, tako nas danas ruše i pomažu agresorima protiv kojih se borimo.
Specijalni rat protiv Bosne i Hercegovine započeo je američki pregovarač Richard Holbrooke, zaustavljanjem oslobodilačkih snaga i priznavanjem srpske administrativne jedinice na okupiranom teritoriju. Taj Holbrukov specijalni rat do danas se razvio u više pravaca. Osim što smišljenim ignorisanjem srpsko – hrvatskog separatizma pomaže u razbijanju Bosne, Ambasada SAD uz pratnju još nekoliko zapadnih ambasada, danas politički razbija Bošnjake, rušeći među njima sve one koji otvoreno govore o odbrani domovine i birajući među Bošnjacima one koji su spremni u stilu Fikreta Abdića isporučiti i Bosnu i Bošnjake.
Takvi Bošnjaci, osim primarne namjere, služe i kao prijenosnici specijalno osmišljene propagande o apokalipsi Bosne, odlasku mladih, potrebi za kompromisom s agresorima, vjeri u stranu pomoć…
Doista su oni veća prijetnja Bosni i Bošnjacima od svake vojno – političke moći i kao takve ih treba politički skloniti s pozornice.
