Predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu Semir Efendić ispravno je u medijskom istupu detektovao dijagnozu uzroka sve učestalijih napada i progona povratnika Bošnjaka uglavnom, sporadično i Hrvata u entitetu Rs.
“Ovog trenutka BiH nema veći problem od sigurnosti povratnika u entitetu Rs. To je eskaliralo do neslućenih razmjera. Ti napadi nisu slučajni. Dio su organizirane kampanje, vjerovatno diktirani od strane Srbije koja nastoji učiniti ovu zemlju nemogućom”, rekao je Efendić.
I nema dileme da je ispravno pozicionirao stvari, s obzirom da su Bošnjaci u Rs od prvog dana povratka do danas kontinuirano meta ne samo naci-fašističkih vandala i sljedbenika zločinačkih politika, već i onih koji bi im morali garantovati sigurnost – MUP-a Rs.
A sve to govori u prilog činjenici da je to djelovanje zapravo strateški isplanirano u Beogradu prvenstveno kako bi se entitet Rs očuvao kao etnički čista srpska teritorija, što je najveći preduvjet kasnijeg uokvirenja 49 posto okupirane bh. teritorije u srpski svet, odnosno veliku Srbiju.
Riječ je o entitetu koji je uz pomoć Srbije prilično očišćen od nesrpskog stanovništva tokom agresije, a sada se posao želi okončati terorističkim aktivnostima čiji je jedini cilj da Bošnjaci odu i prodaju svoja imanja u bescjenje, jer će nakon kontinuiranih ataka na njihov život i imovinu jedino to i moći uraditi.
Srbija, odnosno ideolozi zla koji u toj državi kontrolišu strategiju politike, jasno su uvidjeli da su povratnici u Rs nezaštićena vrsta, jer s jedne strane moraju biti legalisti i povinovati se entitetskim zakonima, a s druge strane MUP Rs i terorističke skupine s ideologijom fašizma ih kontinuiranim napadima tjeraju da počnu kršiti zakon i tako potpišu sami sebi presudu da moraju otići.
Srbija tu zapravo igra dvostruku igru, jer ukoliko povratnici Bošnjaci, suštinski nemoćni da se odbrane, odu sa prostora entiteta Rs, ostavit će čist etnički prostor, što će Beogradu zapravo biti prvi argument o nemogućnosti zajedničkog življenja u Bosni i Hercegovini.
Ukoliko pak Bošnjaci nastave podnositi terorističke napade i kontinuirano sijanje straha, spisak tih napada poslužit će Srbiji da pred međunarodnom zajednicom, naročito Evropskom unijom iznesu tezu o nemogućnosti Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države.
Naročito će to činiti ukoliko se Bošnjaci i pokušaju samoorganizirati u Rs kako bi branili živote i svoju imovinu od falangi zla na velikosrpskoj ideologiji.
To samoorganiziranje Srbija će uz Banjaluku pokušati prikazati kao argument i dokaz da Srbi i Bošnjaci ne mogu živjeti zajedno, a što je preduslov dokazivanja da je nemoguće da budu u istoj državi.
To je zapravo identično scenariju koji okupatorska Srbija provodi i na Kosovu, gdje kontinuirano juriša ne samo na kosovske Albance, nego i na tamošnje institucije, red i poredak.
A kada međunarodne sigurnosne snage izađu na crtu i spriječe veći haos i sukobe, oni pozivaju tipove poput Lajčaka i Escobara, koji potom po svijetu šire priču kako Srbi i kosovski Albanci ne mogu živjeti zajedno i kako ih je potrebno razdvojiti stvaranjem srpske zajednice opština.
U Bosni i Hercegovini nemaju zajednicu općina, ali imaju entitet koji potpuno kontrolišu i samo su im još povratnici smetnja da ostvare interese i ciljeve koje su postavili i pokušali realizirati agresijom, etničkim čišćenjem i na kraju genocidom.
Onog dana, kada terorizam koji koordinirano provode banditi i MUP Rs nad povratnicima, eskalira do te mjere da se i EUFOR mora uključiti, bez sumnje će uslijediti identična diplomatsko – politička ofanziva Beograda ka Zapadu da riješi pitanje Rs-a.
Tada će ponovo na sva zvona zvoniti Beograd i Banjaluka da je Bosna i Hercegovina nemoguća država jer njeni narodi ne žele živjeti jedni s drigima, čak ni jedni pored drugih.
Bit će to kulminacija politike progona Bošnjaka s vjekovnih ognjišta, jer su ta njihova ognjišta zapravo na mapama kartografa zla i mržnje iz Beograda i Banjaluke, na kojima je zamišljen svetosavski srpski svet.
Stoga, uz samoorganiziranje koje se posljednjih dana sve učestalije javno spominje, kao što se s početka devedesetih šaptalo, mora se ići i drugim pravcem djelovanja, odnosno kontinuiranog obavještavanja zapadnih ambasada i aktera u Bosni i Hercegovini, ali i Brisela i svih relevantnih centara.
S obzirom da je diplomatija zarobljena stegom s onima koji provode teror nad Bošnjacima, jasno je da preostali dio probosanskog političkog bloka mora pronaći komunikacijske kanale i unaprijed spriječiti Srbiju da zarad hegemonističkih planova otjera Bošnjake s njihove djedovine u entitetu nastalom na etničkom čišćenju i genocidu!
