Milorad Dodik nije u kanti za smeće u koju je domaće političare bacio visoki predstavnik Christian Schmidt. Jer da jeste Schmidt bi se pri rješavanju najveće postratne enigme Izbornog zakona dotakao i vilajeta kojim suvereno vlada separatista i najveći kočničar u Bosni i Hercegovini. Taj vilajet, kojim još odzvanja jecaj i bol ubijenih, mučenih i silovanih, naslijedio je od ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i očito mu se niko, pa ni Schmidt ne namjerava miješati u skoro pa monarhističku vladavinu na etnički čistom prostoru.
Ko je onda završio u Schmidtovoj kanti za smeće?
Pa vjerovatno oni političari s kojima već dugo vremena pregovara oko tog enigmatičnog Izbornog zakona. I ništa neće izdogovarati, jer tim pregovorima uopće nisu cilj izmjene izbornih pravila. Riječ je o sukobu dijametralno različitih koncepata, u kojem jedan pokušava objasniti da ova zemlja zaslužuje ista pravila kao i Schmidtova Njemačka, kao i Evropska unija, dok drugi insistira na pravilima vječne vladavine kao Lukašenkova Bjelorusija. To se ni u filmovima ne može ispeglati i dogovoriti. Jer, zamislite da u nekoj situaciji neki Ismet vodi pregovore između fašističkog Trećeg rajha i britanskih antifašista na kraju Drugog svjetskog rata. Teško je i zamisliti, jer dogovor nikada ne bi bio moguć.
Nesumnjivo je da je Christian Schmidt pod pritiskom kakvom nije bio izložen niti jedan njegov prethodnik, pa mu je valjda zato i pao mrak na oči. Ali, to mu nije i ne može biti opravdanje za licemjerno stavljanje najvećeg tasa na vagi na stranu sljedbenika politike UZP-a u odnosu na one koji traže da samo primijeni ono što je Sud za ljudska prava Unije kojoj pripada presudio i ono što je Ustavni sud BiH odlučio. Poprilično licemjerna bila je i njegova poruka sa Drine da radi za narod, jer nisu Marsovci bili nedavno pred OHR-om, već upravo taj narod koji traži normalno uređenje države, takoreć evropsku državu vladavine prava umjesto južnoafričkog aparthejda.
Schmidt nije nimalo iskren prema narodu koji želi evropsku Bosnu i Hercegovinu, jer proteklih dana se susreo s najvećim lobistima etnički podijeljene i do konačne podjele uspavane države – premijerom i šefom diplomatije Hrvatske Andrejem Plenkovićem i Gordanom Grlić Radmanom, te njihovim američkim lobistom Gabrielom Escobarom, čiji emisar ni nakon nekoliko pokušaja nije uspio ispregovarati aparthejd umjesto demokratije.
Nedavno mi jedan prijatelj, koji živi u Njemačkoj ispisa zanimljive podatke o Schmidtovoj državi. Kaže da u Njemačkoj živi 120 različitih nacija i da je od 80 miliona Nijemaca oko 12 miliona stranaca. Upitah se šta bi bilo kada bi svaka od tih 120 različitih nacija zaželjela da u izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti ima odlučujuće poluge moći, onako kako ih visoki predstavnik planira isporučiti HDZ-u Dragana Čovića. Njemačka bi vrlo brzo od vodeće države EU postala država slučaj, u kojoj zakoni ne bi prolazili, u kojoj bi se gledalo ko je čiji, u kojoj bi zavladao aparthejd… Bio bi to, skoro sam siguran, uvod i u raspad EU. Ali neće se desiti, jer u Njemačkoj nemaju visokog predstavnika Schmidta da im pod maskom reformskog moranja nametne aparthejd i podjele.
U Bosni i Hercegovini taj Schmidt kao vrhovni tumač najvišeg zakonodavnog akta odlučio je da ga poništi uvodeći nejednakost i legalizujući etničko čišćenje, te dajući eksluzivno pravo HDZ-u BiH na sve što je hrvatsko. Uz to, tom istom HDZ-u Schmidt daje i pravo da ucjenjuje sve ostale svojom brojnosti u ključnom domu naroda. Istovremeno, Schmidt ni najmanje ne brine o stanju onih kojih je manje u RS.
U Preambuli Ustava Bosne i Hercegovine prva i treća rečenica glase: “Oslanjajući se na poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti; Ubijeđeni da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva”. Dakle, nametne li Schmidt ono što je planirao poništit će suštinu onog što je u preambuli Ustava BiH, ali i u njegovom sadržaju. Ovih dana sve češće se na Twitter lajni pojavljuju informacije da je Schmidt odlučio i da će nametnuti Plenković – Čović Izborni zakon, potvrđuju to i pojedini lideri, a nesumnjivo je da će takvim djelovanjem visoki predstavnik dovesti u pitanje opstojnost Međunarodnog Općeg okvirnog sporazuma za mir – Dejtonskog sporazuma, ali i Dejtonskog ustava BiH. Desi li se takvo što, nije isključiva ni mogućnost povratka na Ustav RBiH, povlačenjem jedne od strana potpisnica.
Istovremeno, sa stopostotnom sigurnošću može se tvrditi da će nakon njegove očekivane odluke uslijediti brojne apelacije Ustavnom sudu BiH, ali i Evropskom sudu za ljudska prava. Jer, Aneks 4 DMS (Ustav BiH) kaže da su Evropske konvencije o ljudskim pravima iznad Ustava. Istovremeno, stručnjaci ustavnog prava dovode u pitanje i mogućnost visokog predstavnika da nameće izmjene entitetskih ustava, jer je definisana procedura zapravo dvotrećinsko glasanje domova u parlamentima, a Dejtonskim sporazumima ta mogućnost nije data visokom predstavniku i takva eventualna odluka može biti srušena na Ustavnom sudu BiH.
Dakle, sumirano, desi li se nametanje aparthejdovanog umjesto updateovanog Izbornog zakona Schmidtovu politiku možemo karakterisati sintagmom između licemjerja i smeća, uz dodatak rušenja vladavine prava i ustavnog poretka.
