Konačna presuda Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, ključnim kadrovima Državne bezbjednosti Srbije, kojom ih Međunarodni mehanizam za krivične sudove osuđuje za Udruženi zločinački poduhvat je Božiji dar Bosni i Hercegovini. Nakon što je ranije i Hrvatska obilježena UZP-om šestorke, država Bosna i Hercegovina konačno ima priliku argumentovano izaći na međunarodnu scenu sa dva zahtjeva – promjena ustavno – pravnog uređenja, nametnutog kao posljedica udruženih zločinačkih poduhvata i odštetu od obje agresorske države.
Da bi se to dogodilo potrebna je ozbiljna društevno – politička sinerigija unutar zemlje i kako to reče predsjednik Instituta za istraživanje genocida kanada Edin Ramić, potrebno je pronaći međunarodne sponzore za takvo djeovanje.
Ipak, da će sve to teško ići može se vidjeti iščitavanjem medijskih natpisa nakon presude. Bez ikakve, a kamo li bez prijeke potrebe, sarajevska medijska scena krenula je s podizanjem talasa koji jedino odgovara Srbiji i Hrvatskoj. Umjesto iskorištavanja potencijala Božijeg dara, krenulo se u bespotrebno pa i besmisleno analiziranje onog što nikakve veze nema s presudom Stanišiću i Simatoviću. Reviziju presude protiv Srbije potpuno je nepotrebno vezivati za presude kojima je dokazan UZP.
To što postoje politički razlozi povezivaje nepovezivog i što se na reviziji presude nastoje demonizirati oni koji su učestvovali u tom procesu je posve druga priča. Ono što je očito, da medijska scena bošnjačkog naroda podjednako nije politički odrasla kao ni sam narod.
Jer, da je presuda DB-ovcima Srbije bila drugačija, ta vijest ne bi silazila s naslovnice Politike i tabloida Aleksandra Vučića. Istovremeno, SANU bi već krenuo u pripremu novog memoranduma kojim bi se institucijama i kadrovima entiteta Rs naredilo da zabrane svaku priču o učešću Srbije u agresiji na BiH.
Reakcija medijske scene na presudu Stanišić – Simatović mogla bi biti dokaz priče kako mnogima i u Sarajevu odgovara aktuelno uređenje na tri etno – teritorijealne jedinicie. Bilo kojom metodom je teško doći do reakcije političkih i akademskih lica u Sarajevu koje “drže tenziju” o mogućnostima presude za UZP koji je počinila Srbija.
Desetine pravnih i kojekakvih savjetnika valjda služe dobro samo prilikom uzimanja budžetskih sredstava, pa im prilike da Bosna i Hercegovina jednom bude evropski uređena država promiču s radara.
E, zato im Milorad Dodik, ma koliko bio ljubitelj zločinaca i apsolutni vlasnik UZP-om okupiranih 49 posto bh. teritorije (Rs), može biti učitelj. I zato je Dodik za probosanski politički spektar nedokućiva enigma. Jer, Dodik je odavno rekao da sanja, priželjkuje i iščekuje “momenat” kada će moći proglasiti nezavisnost 49 posto okupiranje bh. teritorije. I radi sve kako bi se to desilo kada prilika dođe.
Probosanskom političkom spektru ni Božiji dar očigledno nije očekivana prilika, jer sve je izvjesnije da se oni te prilike zapravo plaše. A plaše se jer bi mnogi od njih, usljed svoje nesposobnosti, morali sići sa političke scene i mjesto prepustiti onima koji zaista hoće da se upuste u borbu za razvoj Bosne i Hercegovine. Ovdje neću govoriti o političkom projektu “Trojka”, jer oni su dokazali da ih presuda za UZP Srbije i ne zanima mnogo, jer u netom nakon njenog obznanjivanja, oni su obećali Dodiku i Draganu Čoviću ispuniti zahtjeve koji su uvertira u ispunjenje Dodikovog sna.
Ali, kao što rekoh, nije problematična apatičnost samo onog dijela političkog spektra koji je izvan ne programske koalicije ili Schmidtove vlasti u Federaciji. Veći su problem oni koji su ostali izvan te političke igre. Oni se predstavljaju probosanskim patriotama, a dopuštaju da internacionalni zicer biva zatrpan daleko manje bitnim događanjima.
I povrh svega, kroz medijsku scenu, plasiraju se notorne nebitnosti. Osim toga, svjedočimo “heroizaciju” zaslužnih zašto je Srbija osuđena za UZP. I opet dolazimo do politikantske politizacije istine. Jer, oni kojima se zaista mora odati priznanje za presudu Stanišiću i Simatoviću daleko su od “pohvala” politikantske medijske scene. Na našu scenu obično i ne izlaze oni koji rade za državu, već oni koji je razbijaju djelovanjem i nedjelovanjem.
Stoga je ovo poziv onom što je preostalo od patriotske i nadasve voljne akademske zajednice da se uključe u kreiranje planova i strategija kako da Božiji dar haške presude iskoristimo da Bosni i Hercegovini istinski svane.
Jer, predugo smo u svakojakom mraku, pa očigledno mnogi nespretno reaguju na svaki snop svjetlosti. A nećemo se spasiti konstatovanjem nemogućeg, već radom na pokretanju tokova koji nas mogu odvesti među normalne, uređene države svijete.
Oni kojima je 49 posto okupiranje bh. teritorije nešto tamo i koji bi to zarad lažnog mira rado isporučili u veliku Srbiju posustat će tek onda kada patriotizam postane ispravan rad na uspostavi evropskog uređenja Bosne i Hercegovine, a ne prilika za lično bogaćenje.
