Kada biste 62. izvještaj visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Christiana Schmidta malo novinarski obradili, on bi bio pravo štivo koje bi zasigurno mediji poput Guardiana objavili na svojim naslovnicama. Onakav izvještaj je mogao napisati prosječno informisan građanin BiH.
Najviši tumač Dejtonskog mirovnog sporazuma, čovjek koji u ime međunarodne zajednice treba da koordinira da u BiH ne dođe do potpunog haosa, u 90 posto svog izvještaja pokazuje se kao onaj uređaj na putu za registrovanje protoka saobraćaja. Samo što Schmidt registruje probleme, koji pored njega anemičnog prolaze, a on ih zapisuje i šalje u New York, bez nakane da ih rješava. Osim u onom dijelu koji mu paše. Ili, u onom dijelu o kojem se dogovori s pojedinim problematičnim političkim likovima u Bosni i Hercegovini. Kao u slučaju Izbornog zakona BiH i Ustava FBiH.
Izbori, zakoni, odluke…
Schmidt je u “lidu” svog izvještaja istakao ono što je uradio. Ono malo, rekli bismo što je naopako uradio. Pojašnjava tako Schmidt zašto je morao donijeti odluku o finansiranju proteklih i budućih izbora u Bosni i Hercegovini. Međutim, osim Vijeća ministara u kompletu, ne targetira u svom izvještaju pravog krivca zašto je baš on morao da odlučuje. A pravog krivca svi u BiH dobro znaju, ime mu je Vjekoslav Bevanda, kadar HDZ-a i ministar finansija BiH.
Spominje Schmidt i odluku kojom je omogućio Centralnoj izbornoj komisiji da kažnjava one koji narušavaju demokratičnost i ispravnost izbornog procesa. NE SPOMINJE međutim Schmidt dokument koji je procurio iz njegovog ureda u vrelim julskim danima o etničkim procentima u Domu naroda entiteta FBiH, kao što ne spominje da mu je zbog toga pod prozorom zviždalo više hiljada građana Bosne i Hercegovine.
Zaboravlja Schmidt napomenuti ko to kontinuirano narušava stabilnost BiH secesionističkim i nacionalističkim djelovanjem i porukama, pa u ocjeni kampanje kaže: “Neke stranke i kandidati su nastavili koristiti nacionalističku retoriku i retoriku podjela, iako nešto manje nego u prethodnim kampanjama. Dok su neke stranke bile usmjerene određenom određenom konstitutivnom narodu, drugi su se obraćali mješovitom biračkom tijelu”.
Dva Schmidtova promašaja u ovom području bodu oči- u opisivanju ko je gdje dobio više glasova, visoki predstavnik kaže: “U urbanim kantonima, Sarajevo i Tuzla, multietničke stranke SDP, NIP i NS ostvarile su dobre rezultate”. Pojedinačno gledano, možda bi se moglo i “nametnuti” da je tako, ali kada saberete sve mandate pomenutih stranaka one u Tuzlanskom kantonu imaju zajedno manje mandata od SDA. Jedno od pitanja moglo bi biti zašto su urbani kantoni Sarajevo i Tuzla, a nisu Mostar i Zenica…
No, druga izborna bodljika u očima čitaoca Schmidtovog izvještaja je činjenica da niti jednom rečenicom ne tretira izborne neregularnosti, zbog kojih je bilo i hapšenja na dan izbora, ali i mnogo tenzija u postizbornom periodu. Umjesto toga, samodopadni visoki predstavnik hvali se kako je nametnutim odlukama omogućio funkcionisanje Parlamenta FBiH, brže formiranje vlasti u tom entitetu… Koliko su efikasne pokazuju podaci da još nemamo zvanični model raspodjele mandata u Domu naroda FBiH, da Predstavnički dom FBiH blokira izbor sudije u Ustavnom sudu BiH, da Dom naroda nije izabrao četvrtog nedostajućeg sudiju Ustavnog suda FBiH…
Secesionizam, Izetbegović, Čović, Dodik…
Schmidt potcrtava da je nastavljena nacionalistička i secesionistička praksa. No, i u tom dijelu, iako ne tako očito, pokazuje svoju pristrasnost. Prvo pominje Izetbegovićevu rečenicu o prebrojavanju, a potom predizborno pismo Dragana Čovića u kojem međunarodnoj zajednici poručuje da će HNS nastaviti provoditi zaključke na institucionalnom i teritorijalnom preustroju BiH. Međutim, iz nekog razloga, Schmidt ne spominje Izetbegovićeva objašnjenja poruke, ali spominje Čovićevo pismo od 10. oktobra (nakon što je dobio Izborni zakon) u kojem kaže da će HNS poštovati suverenitet i teritorijalni integritet BiH.
Kod Dodika je priča drugačija, jasno ga Schmidt karakteriše kao nekog koga karakteriše secesionističko djelovanje i podrivanje države. Ali ni fusnote o tome šta planira poduzeti iz arsenala mogućnosti koje su mu date. Jedna rečenica u tom dijelu izvještaja privlači pažnju: “Međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini ostaje opredijeljena za ublažavanje tenzija i zagovaranje dijaloga i kompromisa”. Schmidtov posao nije da ublažava tenzije, već da ih istrijebi i ne treba on da zagovara dijalog, već da provodi i nadgleda provođenje slova i duha Dejtona.
Podrivanje države, državna imovina, negiranje genocida…
Nema Schmidt problema da detektuje ono što svi već dugo znamo. A to je činjenica da RS, predvođena Dodikom i kadrovima SNSD-a kontinuirano podriva državne institucije i izaziva pravne i druge nemire. U tom kontekstu Schmidt posebno ističe pitanja i probleme sa Državnom imovinom. Tu se Schmidt ponovo hvali svojim odlukama – o suspenziji Zakona o nepokretnostima RS i priširivanju odredbi Zakona o zabrani raspolaganja državnom imovinom iz 2005. godine. No, osim konstatiranja odluka Ustavnog suda o imovini na koju konstantno nasrće RS, Schmidt ne navodi razloge zašto je sve to nijemo posmatrao. Konstatuje samo da je RUGIP upisao u stopostotnom omjeru vlasništvo RS nad šumama i šumskim zemljištem u RS, te 50 posto nad poljoprivrednim zemljištem. Nigdje ni ne najavljuje da će biti spreman odlukama zaustaviti oduzimanja teritorija čiji je vlasnik BiH.
U dopisničkom modu Schmidt izvještava i o kontinuiranom negiranju genocida i veličanju ratnih zločina, nakon Inzkove izmjene Krivičnog zakona BiH posije kojih je to krivično djelo. Međutim, visoki predstavnik konstatuje samo činjenicu da Tužilaštvo BiH nije procesuiralo niti jednu od brojnih prijava po tom pitanju. Zanimljivo je da iako iz Evrope često čujemo kritike na kompletan pravosudni aparat, Schmidt se nije ozbiljnije dotakao tih problema.
Izvjestio je Schmidt Vijeće sigurnosti i o problemu kontinuiranog podrivanja institucija BiH od strane prvenstveno Dodika. Pa tako spominje nelegalni pokušaj formiranja Agencije za lijekove RS, ugrožavanje funkcionisanja Agencije za lijekove BiH, ali ponovo bez bilo kakvih inputa da bi to mogao zaustaviti.
Ono čega nema…
U Schmidtovom izvještaju, iako se nalazimo u globalno nemirnom vremenu, NATO i integracije spominju se samo na jednom mjestu. “Previdio” je visoki predstavnik Christian Schmidt da prvi čovjek Vijeća ministara Zoran Tegeltija kontinuirnao blokira usvajanje Programa reformi, neophodnog na putu ka NATO-u.
Nema u Schmidtovom izvještaju ni naznaka plana kako da Bosna i Hercegovina implementira Odluke Evropskog suda za ljudska prava u paketu apelacija “Sejdić – Finci”. Umjesto spremnosti da djeluje po modelu nametanja Izbornog zakona, Schmidt odgovornost prebacuje na domaće institucije i aktere, svjestan da će još mnogo vode proteći prije nego budu spremni da to urade.
Ured visokog predstavnika, kao i Dejtonski mirovni sporazum, u mnogome su pretekli rok trajanja. Otuda i činjenica da su u Bosni i Hercegovini skoro pa nepoželjni na svakom pedlju zemlje. Stoga je, umjesto birokratsko – činovničkih izvještaja i samohvale potrebno Vijeće sigurnosti i druge međunarodne institucije upoznati s faktičkim stanjem na terenu, koje prijeti da eksalira u problem sa nesagledivim posljedicama.
Schmidtov kredibilitet pod upitnikom je od starta, od onog “političkog kruzera” u Dubrovniku, do 2. oktobra i blitzkriega na civilizacijske vrijednosti. Po onom što smo svjedočili proteklih mjeseci, reklo bi se da je Schmidt više objašnjavao zašto je postao HDZ-ov sarajevski kancelar, nego se trudio zalagati za rješavanje konstatovanih problema. I zato se ne može očekivati da će njegov anemični samodopadni izvještaj bilo šta novo donijeti. Promijeniti sigurno neće.
