Komentari

Piše: Rasim Belko – POLITIKA KAO ZLOČIN ‘Haj dolamo’ Nermine, nama daj državu, ti budi premijer!

I nakon skoro 28 godina od srebreničke tragedije posve je živo sjećanje na oca Ramu, koji zarobljen od Vojske Republike srpske biva natjeran da doziva sina Nermina da dođe. U konačnici obojica bivaju ubijeni u sklopu sistematskog progona i genocida, a njihovi posmrtni ostaci pronađeni mnogo godina kasnije u masovnoj grobnici.

 

Bez želje da diram u rane srebreničkih žrtava genocida ne mogu, a ne primijetiti prilično veliku sličnost današnjih političkih tokova u Bosni i Hercegovini sa Raminim pozivom Nerminu.

U ovom slučaju doziva se jedan drugi Nermin. Predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine i dvostruki zarobljenik. Primarno ga je zarobila očito neutaživa želja da se ponovo pokuša ostvariti kao premijer entiteta Federacija Bosne i Hercegovine. Prvi pokušaj i nije bio uspješan, a neslavno je okončan paljevinama institucija širom Bosne i Hercegovinu, uključujući i zgradu Predsjedništva države BiH.

U drugu zarobljenost, kao segment ove priče, Nermina Nikšića odvela je očajnička želja i potreba partnera da budu vlast. Partnera koje je Nikšić odabrao sam, po nalogu američko-britanske administracije u Bosni i Hercegovini.

Zato je danas Nermin Nikšić istinska preslika onog Nermina kojeg se dozivalo kod Srba, a koji ni slutio nije da je to put bez povratka. Ovaj Nermin doziva se i već je prilično dozvan u politički ambis iz kojeg je sve manje izlaza i za njega i za Socijaldemokratsku partiju Bosne i Hercegovine.

Jer, partneri za koje Nermin tvrdi da su neraskidivo vezani s velikom količinom povjerenja iskoristili su Nikšićevu lakomislenost i naivnosti i sa srednjim kapacitetom koji je zapravo bliži donjoj granici ostvarili maksimalan politički plijen. Partneri iz sarajevske političke trojke, Edin Forto (Naša stranka) i Elmedin Konaković (Narod i pravda) tako su dozivajući Nikšića dole kod Dodika i Dragana Čovića, doveli ga u mišolovku. Zamku u kojoj je hudi Nermin ostao skoro pa zapečaćen i primoran da do kraja gura u suicidnoj misiji moranja ostvarivanja vlasti s pomenuta dva partnera i još ponekim.

Igra je to u kojoj prvi čovjek SDP-a Bosne i Hercegovine očigledno nije bio dorastao. Niti je bio sposoban vidjeti silne signale koji su mu ukazivali na opasnost puta kojim ide. Iako je daleko od projektiranog lidera kojeg bih volio vidjeti na čelu države, Nikšića mi je čak u određenoj mjeri i žao.

Bio je lider projekta, sokolili su ga oni oko njega, a u konačnici će ispasti prevaren, jer ga je raja iskoristila i otjerala s “igrališta”. Jer, u maju će sigurno postati bivši lider SDP-a, a od tog trenutka moći će se oprostiti od visokih političkih ambicija.

“Haj dolamo” Nikšiću ponavljali su njegovi partneri vodeći ga Dodiku i Čoviću na pladnju, a istovremeno gradeći svoje krugove unutar vlasti na državnom nivou, gdje je SDP ostao na minimumu iako od svih tih partnera apsolutno najjači. Shvataju to polako i oni oko Nermina, koji će nakon njegove političke “eutanazije” imati težak posao očuvanja na površini političkih tokova.

No, osim Nermina i SDP-a, cijenu njegove političke nepromišljenosti platit će država Bosna i Hercegovina i njeni građani. Oni će zapravo biti najveća žrtva činjenice da je Nikšić spuštajući se ‘dolamo’ prepuštao ključne pozicije secesionističkim snagama.

A sve je moglo, da ne kažem, moralo biti drugačije. Da je samo Nermin imao malo više odvažnosti i snage odazvati se onima koji mu ideološki možda i nisu najbliži, ali im je politička borba identična Statutom proklamovanim ciljevima SDP-a.

Priča koju priča ustrijeljeni Nermin, dok čeka konačan pad, o rješavanju etnonacionalističkih politika, imala bi smisla da je pristao igrati sa onim političkim snagama koje jedino i zagovaraju borbu protiv etnonacionalizma. No nije, jer da Nermin zna gdje ga zovu, ne bi bio na putu politčke eutanazije.

Njegovo neznanje uveliko je doprinijelo da se građanima Bosne i Hercegovine okupacioni projekti predstavljaju kao spasonosna rješenja. Da nije Nermin bio toliko tvrdoglav u svom neznanju danas bi u rukovodstvu države sigurno sjedili možda ne puno pošteniji, ali zasigurno zakonski i demokratski prihvatljiviji kadrovi.

Hvalio se često Nermin podrškom njemačkog SPD-a, ali nije imao ni mudrosti ni znanja iskopirati njemački sistem i ući u tim u kojem mu je također ponuđeno liderstvo, ali koji svojom snagom, političkom odanosti i spremnosti na odbranu Bosne i Hercegovine se ne može porediti sa onima kojima je Nermin odazvan.

Nije Nermin želio bosanski semafor, kao svojevrsni oblik koncentrisanja vlasti i probosanskog štita politikama koje u svojim ciljevima imaju zacrtan nestanak Bosne. No, Nikšić se odazvao pozivu i nasjeo na trik da se takve snage mogu pretvoriti u probosanski motor koji vuče ovu državu ka euroatlantskim integracija.

Zato je danas Nikšić u sukobu s preostalim dijelom probosanskog štita, a u partnerstvu sa politikama zasnovanim na memorandumima SANU i HAZU.

No, Nermin faktički ne upravlja ni onim što je fiktivno dobio. Jer sve što je dobio ovisi od antidržavnih snaga, a SDP je sveo na nivo nižerangirane političke ekipe.

Politička sudbina Nermina Nikšića zato je odveć poznata i neobaviještenim laicima. Jedina neizvjesnost nakon Nerminovog odlaska bit će sudbina SDP-a i Bosne i Hercegovine.

Nadati se zato da će oni koji ga naslijede znati da “haj dolamo, kod Dodika i Čovića” uglavnom znači samoubistvo s predumišljajem!

 

Patria

Na vrh