Zagovarali su kompromis kao rješenje društveno – političke krize u Bosni i Hercegovini. A kompromis je značio da strana koja je Bosnu branila i ima tendenciju daljnjeg otpora, pristane na uslove dvije strane koje su politički sljedbenici projekta Karađorđevo. Rasparčavanje Bosne i Hercegovine po kartama Milošević – Tuđman.
No, nakon višegodišnjeg mrcvarenja i vucaranja lidera bh. političkih stranaka po Briselu i širom Bosne i Hercegovine shvatili su da je kompromis suverenista i secesionista nemoguća misija. A znali su to i prije, samo su pokušavali ono što nikada nigdje nije uspjelo. Jer, kompromis zaraćenih strana, da bi bio uspješan, znači kapitulaciju jedne strane.
Zamislite da su na kraju 1945. godine Hitlerovoj Njemačkoj i svim njenim državama žrtvama ponudili kompromis. Teško je to zamislivo, jer bi u takvom razvoju situacije lideri napadnutih država pogazili sve svoje žrtve zarad jačanja nečije diplomatske snage.
Nije dakle moguće, a nama su to svjetski hohštapleri dvije decenije pokušavali nametnuti kao otvarač za euroatlantske integracije. No, kada su shvatili da je kompromis nemoguć, krenuli su s otvorenom političkom agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Zagovarače kompromisa zamijenili su robusni diplomatski specijalci za posebne namjene. Palmera je zamijenio Escobar, Nelsona Murphy, Fielda Reilly… I napad je počeo, po već viđenom američkom scenariju.
U unutrašnjosti Bosne i Hercegovine radilo se na dvosmjernom planu. Neselektivnim napadom kroz propagandu i plaćene medije kao opasnost po ovu zemlju predstavljeni su svi koji su uveliko unazadili karijere onih koji su trebali isposlovati kompromis. Paralelno s tim novajlije za specijalne namjene pripremale su teren za izborni uspjeh onih koji će podržati agendu podjele Bosne i Hercegovine po nekom od predviđenih modela. Svaki od tih modela ima zajednički sadržalac u punoj srpsko-hrvatskoj kontroli nad Bosnom i Hercegovinom.
Iz ničega je tako drugarsko – klanska stranka Narod i pravda narasla u jednu od ključnih političkih opcija. Njen predsjednik, Elmedin Konaković, iako u datim momentima bez efektivne političke moći bio je nezaobilazan faktor, jer je američkom planu trebao uglađen i začešljan Bošnjak, spreman da zarad svojih interesa proda priču o tome koliko je dobro ono što se predlaže.
NiP-ov background je statutarno liberalna zapadnjačka kreacija Naša stranka, čije strukture su već od ranije slijepo slijedile sve američke korake u Bosni i Hercegovini. Povezati desnu i liberalnu stranku u američku misiju političkog ubijanja Bosne i Hercegovine nije bilo lako, ali je rješenje pronađeno u Socijaldemokratskoj partiji, koja je već godinama unazad gubila i ugled kod naroda i političke bitke. Unutar SDP-a probrane su strukture navikle na ugodan život na državnom novcu. Dobili smo trojku, spremnu da isporuči ono što zahtijeva srpsko-hrvatska dvojka pod američkom kontrolom.
Od trenutka kada su objedinili odane strukture, zapadnjaci predvođeni Amerikom krenuli su u organizovanje izbora koji treba da osiguraju političku moć tim strukturama. Dodik je pobijedio ukradenim glasovima, pobjedu mu priznalo pravosuđe i visoki predstavnik. Trojka nije pobijedila, ali su Amerikanci osigurali korporacijsku koaliciju koja treba da ih dovede u položaj pobjednika. Time su, kako se mislilo, stranke otpora, eliminisane.
Uslijedio je prvi agresorski udar na Bosnu i Hercegovinu, ustavno – politički poredak i demokratiju u Bosni i Hercegvoini. Schmidt je na dan izbora nametnuo odluku – bez HDZ BiH nema vlasti u Federaciji. Razvoj situacije učinio je da jednu od tri konstitutivne pozicije kontroliše SDA, a sada smo na pragu novog agresorskog čina visokog predstavnika.
I evo nas, na ivici novog rata, a ni stari nismo završili. Dodik je odlučio krenuti u novu separatističku ofanzivu, njegove zamisli realizuje Narodna skupština Rs, a njihove odluke su temelj konačnog proglašenja nezavisnosti. Međunarodna zajednica o Dodiku raspravlja, ali američkog čovjeka se ne dira.
U Federaciji BiH sve je spremno za konačni obračun s patriotskim snagama, jer Schmidt, ma koliko bila pat pozicija, mora pronaći rješenje da vlast bude i da je HDZ nezaobilazan. A kada Vlada FBiH padne u ruke američkog projekta – Trojka i HDZ-a, uz Dodikovu kontrolu nad 49 posto teritorije, sve pretpostavke za ostvarenje Karađorđeva bit će ispunjene.
Ma koliko se patriotske snage samoobmanjivale da nam je američka politika najbliži i ključni partner, to se više ne može smatrati istinom. Sumirano, američka politika u posljednjoj deceniji, od Bosne i Hercegovine pravi zamorče za konačno rješenje srpsko – hrvatskog pitanja na Balkanu, bez želje da naša zemlja postane moderna evropska zemlja integrisana u Evropsku uniju i NATO.
Zato je vrijeme za otrježnjenje. Jer, Palmer, Escobar i Murphy nisu slučajnosti niti takvo nešto postoji u američkoj politici. Vrijeme je da ono što je ostalo od patriotizma u političkom životu Bosne i Hercegovine shvati potrebu konačnog razračunavanja. Čekati da Amerikanci promijene diskurs je rizično i samoubilačko. Zato bi možda trebalo obletjeti ključne tačke geopolitike na kojima se patriotska politika BiH do sada nije pojavljivala.
Samo takvo djelovanje može Amerikance vratiti na fabričke postavke diplomatije, jer Bosna nije nikakva plemenska zajednica afričkog kontinenta, već evropska država s značajnom historijom i tradicijom.
