Vrhuška HDZ-a, Dragan Čović, Borjana Krišto i Lidija Bradara obilježili su u Mostaru 11. aprila godišnjicu osnivanja Hrvatskog vijeća obrane, vojne formacije koja je uz podršku Hrvatske vojske trebala osigurati provedbu planova iz Karađorđeva, odnosno sna Franje Tuđmana o Hrvatskoj u granicama banovine.
Veći dio komandnog kadra HVO-a je u postdejtonskom periodu presuđen pred međunarodnim i domaćim sudovima za različite ratne zločine, te uz civilnu upravu tzv. Herceg-Bosne, u konačnici i za Udruženi zločinački poduhvat.
Zločini i zvjerstva govore drugačije
Iako je za Lidiju Bradara HVO oslobodilačka vojska, njihovi zločini i zvjerstva govore drugačije. S druge strane, Bradara je i ovom prilikom pokazala spremnost izjednačavati zločine. Tokom obilježavanja godišnjice HVO-a, Bradara je za njemački ARD kazala: ““Ja sam dijete i osoba koja živi u središnjoj Bosni. Nikada nisam opravdala bilo koji zločin. Isti dan kada se dogodio masakr u Ahmićima, dogodio se nažalost i masakr u Trusini, za koji nažalost nikada niko nije odgovarao. U Bosni i Hercegovini dogodilo se jako puno zločina nad hrvatskim narodom za koje nikada niko nije odgovarao. Naravno, bilo je zločina na svim stranama, sve ih treba procesuirati. Istovremeno, Bradara je odbila odgovoriti na pitanje “šta ćete reći žrtvama u Ahmićima”.
Ubrzo je raskrinkana njena laž, jer je za zločine u Trusini, Sud BiH pravosnažno osudio Edina Džeku na 13 godina zatvora i Rasemu Handanović na pet i pol godina zatvora. Na 15 godina osuđen je Nihad Bojadžić, a Nedžad Hodžić i Mensur Memić osuđeni su na 12, odnosno 10 godina zatvora.
S druge strane, Bradara je bh. javnost pokušala ubijediti da neko ko je odležao kaznu za ratne zločine postaje bivši ratni zločinac, odnosno da on više nije ratni zločinac. Za Bradaru i Čovića, Dario Kordić zapravo nikada nije ni bio zločinac, već prijatelj koji je radio na zajedničkom projektu Zagreba i HDZ-a BiH.
Nije vrhuški HDZ-a, pa ni Bradari, stalo do obilježavanja svih zločina počinjenih nad Hrvatima Bosne i Hercegovine, jer da jeste, oni bi se pojavljivali i u Briševu i govorili o jednom od najtežih zločina nad ovim narodom tokom agresije na BiH.
U selu “izbrisanoga” imena kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta. Pokolj u Briševu 1992., hrvatskom selu između Prijedora i Sanskog Mosta počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta, što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tokom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.
Smaknute su čitave obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10, Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero…
U pokolju su npr. ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16-godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.
Preživjeli svjedoci tvrde da su zločini strašni i da su u njima stradale cijele obitelji. Prije ubistva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, ušiju…te drugim neopisivim načinima mučenja…
Tuđmanovi planovi i dogovori
Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač i, nažalost, može se slobodno reći kako niko izvan Briševa nije čuo za te stradalnike i mučenike.
Na početku rata, 24. i 25. jula 1992. godine zločinačke horde Vojske i policije Rs u Briševu kod Prijedora su uništile više hrvatskih porodica, ubivši ukupno 67 Hrvata tog mjesta.
Zdravko Marijan, predsjednik Udruženja “Briševo” svjedočio je u razgovoru za Patriju da se hrvatska politika ne bavi niti je interesuje zločin u Briševu.
Tada nam je kazao sljedeće: “Čak mislim da ni Hrvatskoj nije interes da se vratimo. Većina Hrvata iz Prijedora i Banja Luke smješteni su na rubnim područjima Hrvatske na granici s Bosnom. Ako bi se ti Hrvati i vratili u Bosnu, Hrvatskoj ostaje prazan teritorij i u nekim mogućim budućim ratovima to je za njih problem. Šta vrijedi držati zemlju ako nema stanovnika na njoj. Ja mislim da je to potajna politika”.
Jasno je dakle da se današnja hrvatska politika čvrsto drži Tuđmanovih planova i dogovora, pa slijedeći taj put bira politički profitabilnije zločine. Trusina je jedan takav, iako Trusina nije planirani zločin, čiji su počinitelji privedeni pravdi.
Nije mi, međutim, jasno zašto se Naša stranka ponaša po matrici HDZ-a u svom utrkivanju izjednačavanja Ahmića i Trusine, vjerujući tako da će uspjeti kroz historijski revizionizam izjednačiti zločine svih strana.
Ako već žele pronalaziti poveznicu zločina nad Hrvatima i hrvatskih zločina nad drugima, onda je potpuno ispravno povezati zločine HVO-a u Ahmićima i Briševu. Podjednako su monstruozni i podjednako planirani s dvije različite strane istog ogledala.
Dok su Ahmići posljedica planiranog zločinačkog pohoda HVO-a na putu stvaranja “Herceg-Bosne”, Briševo je rezultat etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva radi stvaranja Republike srpske, kao bosanske polutke koja će biti pripojena Srbiji po modelu Karađorđeva.
Jer, zaista nema ništa što bi povezivalo Ahmiće i Trusinu. Otkud onda tolika potreba prvenstveno Našoj stranci, ali i dijelovima sarajevske političke trojke da uz slike obilježavanja svirepog zločina u Ahmićima, podsjećaju na Trusinu.
Trusina je incident nakon vojne akcije na legitimni vojni cilj. Ahmići su planirani, jer dan prije zločina hrvatska djeca nisu došla u školu, a pohađala su je u prethodnom vremenu s bošnjačkom djecom. Taj dan hrvatsku djecu i njihove majke vozili su na neke sigurne lokacije. Jutro poslije zločinci HVO-a krenuli su na nenaoružane stanovnike ovog mjesta, paleći i zvjerski ubijajući sve što se kreće. Zločin u Ahmićima na suze je tjerao britanske vojnike UNPROFOR-a, koji su prvi ušli u ovo razoreno selo, kazavši da se Ahmićima širio “miris smrti”.
Zato revizionizmu nema mjesta, koliko god se Bradara i Naša stranka trudili nametnuti isti.
